Politika | okt 11, 2026
Foto: Printscreen
U drugoj obojenorevolucionarnoj srpskoj priči, koja je postala izborna, pored tepsija pazarskih mantija, važno mjesto ima i jedan hidžab. U fotografiju na kojoj su, nasmijani, mlada muslimanka sa hidžabom i mladi Srbin sa šajkačom, koji djeluju kao da će se smuvati ako već nisu, staju i neprijatne istine i pitke laži o protestu koji je rasporio Srbiju.
Samooboženi studenti su uporno lagali sami sebe – skoro koliko i ponosne Srbe, koje vide kao neprijatnu društvenu činjenicu i kočnicu na putu u demokratsku fatamorganu – i to je dalo njihovom pokretu notu nečeg zaludnog; političkog cirkusa. Kada stalno lažete i zamagljujete, teško vas je ne samo uklopiti u politički red stvari već to čini i da djelujete nespoznatljivo. Istovremeno ste i smrtna prijetnja i ništa; i snaga priželjkivane, ogromne promjene, kakva je, naravno, nemoguća, i iritacija koje je teško otresti se.
U tom serijskom, lapidarnom obmanjivanju i samozavaravanju smjestila se i jedna moćna slika dva mlada lica, jedno uokvireno hidžabom, drugo pod šajkačom, koja je pitku emotivnu iluziju oko koje je konstruisana emitovala samo Srbima. Ponosnim koliko i slučajnim, pošto su Srbi jedini koje je bilo potrebno slagati u borbi čija bi pobjeda donijela najmanju moguću, efektivnu Srbiju, sabijenu između Palilule i Ivanjice.
Laži su integralni dio svake političke borbe, a moralizam je najbolji saveznik svih političkih laži. Ne čudi da je Milo Lompar, „Alija Sirotanović“ moralizma u Srbiji, postao vodeći, zadržaću se na deminutivu, „korisni idiot“ pretvaranja ostataka građanističke obojene revolucije u drugu najsnažniju političku snagu u Srbiji.
Činjenica da je ta novorođena izborna snaga opskurna i podmukla, istovremeno konspirativna i (samo)ogoljena, kada je u septembru objavljen sastav takozvane „Studentske liste“, manje je značajna nego što bi trebalo da bude. Jedan od razloga je postojani učinak neistine koja zrači i iz te lijepe, jako tople slike. Malo je onih koji su je zaboravili.
Njene posljedice žive u podršci „Studentskoj listi“ koja nije studentska – laž je urezana i u njen naziv – i mislim da je danas, pošto je šajkaču, i sve što simbolizuje, „vetirao“ studentistički kult, korisno osvrnuti se na tu sliku koja obmanjuje Srbe. Pitanja da li je u vezi s njom nešto bilo namješteno, ko je sve znao ako nešto jeste bilo lažirano, malo su značajna za spoznaju načina kako nas i zašto ta lijepa slika laže.
Jednostavno, glavna funkcija te zavodljive slike nije bila da „širi ljubav“, kako su povjerovali (srpski) zombiji studentističkog kulta, već da doprinese sužavanju Srbije.
Nažalost, istina je u vremenu metastaziranog nihilizma i relativizma, kojima je obilježen prividno postideološki svijet, postala sumnjiva riječ. I kada je velika i kada je mala, istina teško može da pobijedi laž, ali moje je da pokušam. Nažalost, moraću izokola. To nalažu repovi Koštuničinog Ustava, koji je utro put postojanoj desrbizaciji Srbije, i neokolonijalni imperativi njene srboskeptične (pre)„evropeizacije“.
Danas je u Srbiji svaki ponosno srpski govor, koji ima kakvu-takvu političku moć ili uvjerljivost, po sebi osporen, sapeti govor, izraz krhke srpske slobode koja je sistematski stigmatizovana, obeshrabrena i klevetana. Djelom zato, analiza koja slijedi je jako dugačka.
KOGA (NE)TREBA „KLATI I SILOVATI“
U tužnoj obojenorevolucionarnoj srpskoj priči, koja je postala izborna, pored tepsija mantija, važno mjesto ima i jedan hidžab. No, uloga Bošnjakinja koje su mijesile pite, i djevojke koja je nosila hidžab na toj slici, na kojoj je smještena pored jedne zgodne šajkače, jeste zanimljiva, ali je malo važna za razumijevanje mogućih posljedica spoja opojnih demokratskih iluzija i tragikomičnog nerazumijevanja islama među srpskim antisendvičarima, vrlim zapadnjoljupcima koji vjeruju da sve znaju i da su sve razumjeli.
Nezgodno je kada živite u društvu u kome među manjinom sunarodnika – koja ne može da dočeka da počne da (nekažnjeno) siluje, kolje i jaše – caruje ponosno neznanje, a vi ponešto znate o onome o čemu ti krvožedni, napaljeni fundamentalisti „zapadnih vrijednosti“ i liberalnog, neotitoističkog „bratstva-jedinstva“ ništa ne znaju.
U Srbiji je, nažalost, svesrpsko, panideološko nepoznavanje islama često armirano omalovažavanjem, manje samo od nerazumijevanja, takođe armiranog omalovažavanjem, Albanaca i albanstva, njihove – neko će reći prave, neko jedine – religije. Ne čudi me da je jedan duduk, neki Nikola Milić, čitalac Danasa, napisao: „Slika za novčanicu“. Nadovezao se Živko Kokanović: „Samo zatucani primitivci mogu da kažu nešto loše.“
Ta razoružavajuće emotivna fotografija, čak i ako ništa na njoj i u vezi s njom nije lažirano, oličava – pokazalo se to kada su prošlog mjeseca „vetirani“ Milo Lompar i drugi ponosni Srbi – neke od centralnih, konstitutivnih laži Druge srpske obojene revolucije i takozvane „Studentske liste“, njenog pseudostranačkog izrastka.
Najavio sam na bivšem Tviteru da ću napisati ovakav tekst i dobio sam seriju uvreda. Među njima je bila i poruka koja kaže: „Jedi g…. zajedno sa Šešeljom i Žvalavim Vučićem stoko ratnohuškačka… Vi idete na smetlište da trulite i da vas popišavaju kerovi… Od vas narod samo mržnju dobija… Djeca vam ogolila vaše smrdljive ljušture.“ I druga, koja nije ružna, ali je mnogo više poražavajuća: „Da li bi po vama bilo srpskije da se napravi fotografija kako Srbin kolje i siluje ovu djevojku jer to kao pokazuje da ima kičmu?“
Citiraću moj odgovor sa „Iksa“: „Postoji nemali broj Srba koji vjeruju da postoji samo jedna dobra fotografija Srba – ona na kojoj nema nijednog živog Srbina. To je suština autošovinističkog stanovišta. Put do njega vodi i preko aluzije da Srbin pokazuje da ima kičmu tako što ‘kolje i siluje’“.
Očekuje se i da Srbin treba da pokaže da je „dobar“ tako što će čak i očitu, jako jeftinu laž prihvatiti kao istinu, ali i tako što će željeti „samo“ da „kolje i siluje“ druge Srbe.
ZAŠTO JE U SRBIJI DANAS TEŠKO REĆI DA NEKE LAŽI JESU LAŽI
Agenda velikobošnjačkog nacionalizma je legitimna kao i agenda svakog drugog. No, činjenica da islam predstavlja njegovu potku – a da je ketman Srbima u Srbiji uglavnom više neshvatljiv nego nepoznat oblik mimikrije, važno oružje koje je postalo dostupno svim muslimanima, ne samo šiitima koji ga odvajkada praktikuju – usložnjava njegove implikacije u zemlji rastresenoj titoizmom i okovanoj odredbama (nepotrebno precrtati) Koštuničinog / Samardžićevog / Flajnerovog Ustava Srbije, od kojeg srpska istorija poznaje jedan gori (jugoslovenski iz 1974. godine) i jedan bezumniji (Sretenjski).
Taj nesrećni Ustav je (p)ostavio Srbe ne samo kao građane drugog reda već i kao zajednicu koja je, iako većinska i istaknuta u „kamuflažnom“ Prvom članu, (p)ostala legitimna meta svakovrsne diskriminacije, dehumanizacije i klevetanja. Bez bilo kakve mogućnosti da se na to adekvatno odgovori, ne samo uz pomoć zakona – u velikoj mjeri zbog odredbi tog nesrećnog, u suštini slučajno srpskog Ustava pisanog za manjine i po mjerama manjina.
Štaviše, problem ide dotle da je danas u Srbiji jako teško reći nešto istinito o (etničkim) manjinama i njihovim vjeroispovijestima i ne rizikovati javni linč – ako se ta istina ne uklapa u stereotip o manjinama kao anđelima i Srbima kao naciji đavola.
Tu stižemo do slike koju sam pomenuo. Ona je lijepa, topla i vesela, ali laže – samo Srbe, kojima se temeljna neistina te slike masovno jako dopala. Ona ne laže Bošnjake, koji su uglavnom svjesni da je obmanjujuća, mada to ne znači da se svima dopada ono što je na njoj.
MOĆ SLIKE I NEMOĆ RIJEČI
Prije nego što pređem na ono šta je na njoj laž, potrebno je da istaknem zašto jedna slika može na to da bude jako važna, bez obzira na to da li je jako lijepa ili jako odbojna.
Naime, koliko god da se trudi, čovjek ne može da slaže toliko ubjedljivo kao fotografija. Nije mnogo bitno da li je, kako i koliko, „poza“ na slici namještana, ni ko ju je namještao ako jeste namještena, ni da li su fabrikovane okolnosti u kojima je postala moguća…
Jednostavno, ta razoružavajuće emotivna fotografija, čak i ako ništa na njoj i u vezi s njom nije lažirano, oličava – pokazalo se to kada su prošlog mjeseca „vetirani“ Milo Lompar i drugi ponosni Srbi – neke od centralnih, konstitutivnih laži Druge srpske obojene revolucije i takozvane „Studentske liste“, njenog pseudostranačkog izrastka.
Između ostalog, političku laž prikrivenu ikonama, srpskim zastavama i „loknastim Isusima“ da su protesti bili (i) ponosno srpski. Laž da ti protesti, kurirani od strane prividno srpskih i prividno nevladinih organizacija i zapadnih službi, nisu bili, iznad svega i prije svega drugog što su možda bili, srbofobični i antisrpski. Laž da su bili spoj onoga što je u postpetooktobarskoj Srbiji nespojivo – građanskog i nacionalnog.
U toj slici je destilisana laž obojene revolucije koja je bila natopljena neistinama. Ona predstavlja sublimaciju propagande usmjerene na Srbe, sa ciljem da sami sebi slomimo kičmu. Malo je falilo da se to desi 15. marta 2025. godine.
Naravno, važi i obrnuto. Kada slika prikazuje istinu, nema tih riječi koje mogu da ponište njen učinak. Neki od najboljih primjera su užasne slike pokolja u Mi Laju u Vijetnamu 1968. godine i, možda najmoćnija od svih, slika nage vijetnamske djevojčice koja bježi od američkog napada napalmom četiri godine kasnije. Ta fotografija nije promijenila samo tok Vijetnamskog rata. Ne postoje riječi koje mogu da utiču na istoriju na takav način.
Iako je obećanje „Studentske liste“ demokratsko i evropsko, jedina izvjesnost koja se pomalja iza njene moguće pobjede je teritorijalna. Jedna još uža, efektivna Srbija, jedna, još veća, prvoborčaka autonomija na Sjeveru i jedna nova, takođe prvoboračka, „zastava“ na Jugozapadu, koju danas zaslužnima, umjesto osmanskog sultana, dodjeljuje plenum.
Prije hidžaba koji se smjestio ispred objektiva, pored šajkače, uporedivu moć u srpskoj politici imala je fotografija majke iz Prekala, kako hoda sa puškom o ramenu i djetetom u ruci, i sa još troje djece pored, snimljena septembra 1984. godine. Ona je oživjela srpska nacionalna osjećanja, stigmatizovana pod naletom titoizma, dok je kadar sa hidžabom i šajkačom trebalo da kanališe ta probuđena osjećanja nazad ka „bratstvu-jedinstvu“ – i svemu antisrpskom, srbofobičnom i srboskeptičnom što je skrivalo.
SLIKA ONOGA ŠTO JE HARAM I ONOGA ŠTO (NI)JE POLITIČKI HALAL
Šta je to što je neistinito na fotografiji na kojoj su, nasmijani, leđima naslonjeni jedno na drugo, mlada muslimanka sa hidžabom i mladi pravoslavac sa šajkačom, koji je, za razliku od nje, ogrnut srpskom zastavom, i koji djeluju kao da će se „smuvati“ ako već nisu?
Njihova imena su nevažna, mada nije nevažna činjenica da ju je napravio fotograf, praviću se da je i njegovo ime nevažno, jednog jako sofisticiranog zapadnog propagandističkog glasila – „Bi-Bi-Sija na (slučajno) srpskom“. Ne postoje javno dostupne informacije o tome ko u Beogradu uređuje taj zavodljivi paramedijski otrov, mada svi znamo ko ga finansira i ko ideološki, koliko i identitetski, oblikuje njegov sadržaj.
Fotograf je kasnije rekao novinaru jednog luksemburškog kanala koji emituje program na srpskom jeziku da je „prepoznao potencijal fotografije, fotografije koja može da ostavi snažan utisak na publiku, što se ispostavilo tačnim“. Upao mi je u oči dio izjave koji je parafraziran: „Komentarišući napade na njegovu sugrađanku zbog snimka iz Novog Sada, kaže da je taj video ostavio snažan utisak, a da su napadi koji su uslijedili samo pokazatelj koliko ovo društvo mora da se mijenja i da je stepen tolerancije i dalje mali.“
Napadi na nju su skoro isključivo dolazili od muslimana, sandžačkih i bosanskih, i zato bih rekao da suština nije u „promjeni društva“ već u vjeri – tačnije u jednom njenom aspektu koji se ne samo mijenja jako sporo već se mijenja u suprotnom smjeru od onoga u kome bi, prema talentovanom fotografu sa političkim instinktom, morao da se mijenja. Zašto?
Hidžab jednostavno, bizarno je da je to uopšte potrebno da napišem, nije modni detalj. Što, naravno, ne znači da ga mnoge muslimanke ne biraju tako da izgledaju što ljepše. Uostalom, mnoge domove u Iranu (i moj u Beogradu) krasi zidni tanjir na kome je lijepo lice jedne muslimanke „uokvireno“ hidžabom ispod kojeg piše – „Hidžab je kao školjka biseru“.
Kada muslimanska žena odluči da „nosi“ hidžab, to više nije samo jedna duboko lična odluka već izraz „pokoravanja“ – ta riječ u islamu nema negativne konotacije – vjeri, tačnije (posljednjoj u oba smisla riječi) objavi koja je od Boga poslata ljudima preko poslanika Muhameda, kome je diktirao melek Džibril (anđeo Gavrilo) u periodu od oko 23 godine. Na osnovu nje, i riječi i postupaka Poslanika, koga muslimani vide kao „savršenog čovjeka“, oni koji su se pokorili jedinom Bogu, Alahu, što, inače, mnogi vide i kao jedinu alternativu robovanju nekom drugom čovjeku, znaju šta je halal, šta je dozvoljeno odnosno čisto, a šta je haram, što je grešno i nedozvoljeno – ne samo u svakodnevnom ponašanju.
Onog trenutka kada je jedna žena „stavila“ hidžab, ona je, između ostalog, odlučila da svima pošalje poruku da je riješila da „posluša Alaha“ i da neće činiti ništa što je haram. A smuvanje sa „šajkačom“, pa još kada je „okićena“ nečim što na sebi ima krst, da ne ulazim ovdje i u (srpska) ocila i boje, ne samo da je haram već bi imalo „miris“ najvećeg grijeha u islamu – apostaze. Odricanja od vjere.
Zato njih dvoje – ona Bošnjakinja sa hidžabom i on Srbin sa šajkačom – u suštini ne mogu da postanu par, niti da se sasvim spontano javno nađu, to je ono što je ključno, u položaju na slici. Vjerovatnoća da mogu, teorijski, postoji – ali nije mnogo veća od vjerovatnoće da Nataša Kandić i Sonja Biserku zajedno odnesu buket cvijeća na grob Ratka Mladića.
To, ubijeđen sam, zna svaki vjerujući musliman, koji je, rekao bih, shvatio i da je, za Bošnjake u Srbiji, slika njih dvoje kao dva „tetreba“ danas, politički, korisna i dobra, iako nije halal. Muslimane ništa na toj slici ne može da slaže, što ne znači da im je prihvatljiva laž koju ta slika emituje Srbima. Ne zbog Srba, ni zbog laži – već zbog hidžaba.
RAZLIČITOST, A NE „ZATUCANOST“
Sticajem okolnosti, proveo sam devedesetih mnogo, mnogo vremena u Sarajevu i Prištini, a ni sa Tuzlom ne stojim loše. Upoznao sam nemali broj muslimanki koje jedu svinjetinu, među njima je bilo i onih koje nisu u „mješanim brakovima“. Sreo sam još više Albanki i Bošnjakinja koje su voljele da popiju. Ali nisam vidio „mješoviti brak“, ni vezu, u kojoj je ona pod hidžabom – a on Srbin (koji nije prešao u islam), da zaboravimo na mučenu šajkaču.
Obrnutih veza, gdje je on musliman a ona Srpkinja, bilo je čak i u desrbizovanom, dejtonskom Sarajevu. Neke su završile brakom. Sve takve veze su halal, bilo u njima ljubavi ili ne, što je stvarnost koju je „Slobodna Bosna“, bošnjačko „Vrijeme“ (bez autošovinizma), podsmevajući se Naseru Oriću, tada vlasniku striptiz-kluba „Mulen ruž“ u hotelu „Tuzla“ u Tuzli, smjestila u provokativni naslov „Halal meso iz Ukrajine“.
Hidžab je, naravno, ne samo u Srbiji i Bosni, pored svoje izvorne funkcije da napravi jasnu distancu između muškaraca i žena u islamskim zajednicama i društvima u kojima dominantnu ulogu ima shvatanje „da je pristojno obučena žena ona koja ne izaziva pažnju muškaraca“, dobio i podjednako važnu identitetsku funkciju. Ona sadrži poruku da „mi“ nismo samo drugačiji već i bolji ljudi – djelom i zato što su „naše žene“ pokrivene.
Islam se u sve miješa i zato je, jednostavno, bračno-ljubavna „ravnopravnost polova“ nespojiva sa islamom, posebno onda kada je „ovjeren“ hidžabom. To nije, kako je 7. novembra 2025. godine sugerisano u redakcijskom komentaru Danasa, (ne)službenog glasnika srpskog autošovinizma, odraz „zatucanosti Balkana“ – već izraz bošnjačke različitosti.
I mi Srbi smo, samo na drugi način, različiti, drugačiji Evropljani, koji ne mogu da se uklope u sliku evropejstva u jednini – koja proizvodi i ružne iluzije o „zatucanosti“. Po „Danasu“, sve mora da bude „multi“, sem evropejstva i njihove ideologije, koju shvataju kvazireligiozno. Zato je „liberalizam“ ove redakcije nalik islamu – neliberalan.
Inače, redakcijski komentar koji sam citirao, objavljen pod naslovom „Tek će da se grle šajkača i hidžab“, jako je loše „ostario“. Deset mjeseci kasnije, šajkača je „vetirana“ i bačena u političku kanalizaciju, a umjesto pseudotitoističke „nove vrijednosti“, oslobođene od naloga vjere, o kojoj haluciniraju urednici Danasa, imamo „prečišćene“ i „osnažene“ vjerske „rovove“, koje je, htio to neko ili ne, ovdje nemoguće zatrpati.
Možemo ih samo osvijestiti, ako nam je interes istina – a ne jeftina politička ili ideološka laž. Takve su religiozne različitosti koje su se smjestile na našem dijelu Balkana. One stanuju i u našim (zamišljenim) ljubavima i u (prijetećim) mržnjama.
Van njih, u Srbiji stanuje i građanistički fundamentalizam, perverzna negacija tih različitosti. Riječima redakcije „Danasa“, iz istog komentara: „Dokle god ima zadojenih mržnjom i bolesnim nacionalizmom, crkve i džamije će biti pune.“
DJELIMIČNO TAČNO I SASVIM NEDOZVOLJENO
„Sramota je za porodicu, a vjerom jasni haram, da muslimanka, pokrivena djevojka, javno grli momka koji nosi šajkaču, a potom se takva slika širi društvenim mrežama!… Takvi postupci nisu u skladu s islamskim načelima i predstavljaju moralni pad“, prenio je „Sandžak danas“ objavu Elvedina Pezića, koga je opisao kao „poznatog islamskog predavača“, i istakao da je na „Fejsbuku“ bilo „više od 10.000 komentara i reakcija u samo 24 sata“.
U tekstu „Pezić zapalio internet zbog hidžaba i šajkače: Sramota za porodicu i vjeru!“, ovaj portal je prenio i pojašnjenje: „Ovaj post nije usmjeren protiv bilo koga lično, već protiv postupaka koji su u suprotnosti s islamskim principima. Ljudi ne razumiju da je obaveza učenih da ukažu na pogrešne postupke koji se javno čine u jednom društvu.“
Pezić kaže i da je želio da da „savjet sa iskrenim nijetom“ (namjerom), i objašnjava: „Tvrdnja da svako ima pravo da radi što hoće – djelimično je tačna. Svako, naravno, ima slobodu, ali to ne znači da svako ponašanje ima Božije odobrenje. Ako nije dozvoljeno muslimanki da se rukuje s muslimanom koji joj nije mahrem – kako bi bilo dozvoljeno da se javno grli s nemuslimanom?… Vjera ima granice i one se ne brišu emocijama“.
(„Mahrem je islamsko-teološki pojam koji označava mušku osobu sa kojom je ženi trajno zabranjeno da stupi u brak zbog krvnog, mliječnog ili tazbinskog srodstva.“)
„Sandžak danas“ u nepotpisanom tekstu kaže i da je „ovaj slučaj… pokazao koliko su vjerski, kulturni i identitetski simboli osjetljivi u javnom prostoru. Dok jedni ističu da je fotografija poruka ljubavi i zajedništva, drugi upozoravaju da vjerska obilježja nose i odgovornost prema vjeri“. Objasniću malo kasnije glavni izvor ovog neslaganja.
ŠERIJATSKO I BLOKADERSKO, ZAČINJENO DŽIHADOM
Reakcije Bošnjaka u Sandžaku i Bosni kretale su se u rasponu od „treba je javno objesiti“, preko nepotpisanog teksta „Hidžab pod šajkačom: Pogrešna poruka s ispravnog puta“, do „ne napadajte sestru koja brani pravdu“, kako je napisao efendija Bajazid Nicević, koga je luksemburški „N1“, glavno blokadersko glasilo, opisao kao „islamskog učenjaka iz BiH“.
„Islam strogo čuva granice između muškaraca i žena koji nisu u braku ni u srodstvu. Dodirivanje, grljenje, ljubljenje ili bilo kakav fizički kontakt između muškarca i žene koji nisu mahremi smatra se haramom (zabranjenim). Poslanik Muhamed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Bolje je da čovjeku kroz glavu prođe željezna igla nego da dotakne ženu koja mu nije dozvoljena’“, napisala je beskompromisna Šejla Smajić.
Samir Ramović je reagovao u nacionalnom ključu: „Da mi šajkača pod kojom mu je đed četovao grli moje dijete, i ja bih bio više nego zabrinut.“ Enes Halitović je, pak, bio jako blagonaklon: „Pa šta ako su se spontano zagrlili, na istom su putu, u istoj borbi protiv ovog nakaradnog režima. Živi i zdravi oni nama bili.“ Muzafera Gojak je, rekao bih, iz ugla dobrobiti bošnjačkog nacionalizma pogodila pravo u metu: „Narode, saberite se i ne držite toliku galamu bez potrebe.“
Nekoga ko nije pratio evoluciju ketmana u Bosni iznenadiće mjera u kojoj je efendija Nicević bio blagonaklon. Ne čudi me da je srbofobični „N1“ naširoko citirao njegovu „takiju“, umotanu u raskošno razumijevanje i toleranciju, i znalački začinjenu džihadom:
„Kad se pojavi djevojka koja iskreno želi da uradi neko dobro, odmah na nju nasrnu, ne zato što im smeta što je nešto mimo šerijata, nego zato što ne smiju da dignu glas protiv pravog zuluma. A upravo je to, govoriti istinu pred zulumćarem, najveći džihad u islamu! Niko djevojku ne hvali zato što se rukovala ili zagrlila, jer svi znamo šerijatski stav o tome. Hvalimo je zato što se bori za pravdu. Kao što je Ibn Tejmija rekao: ‘Alah će pomoći pravednom vladaru iako je nevjernik, a neće pomoći nepravednom vladaru iako je musliman.’“
Muftija sandžački Muhamed Demirović je na Instagramu poslao sličnu poruku. On je napisao da su se pojavili oni „čiji se ’vrhunac džihada’ svodi na potvaranje svoje braće i sestara i na neumorno iskopavanje njihovih mahana… Vjera nas uči da je čast svetinja: ogovaranje, potvaranje i javno sramoćenje nemaju ništa zajedničko s iskrenim savjetom i predstavljaju mnogo opasniji prijestup od onoga na koji se želi ukazati… Ako su mladi pogriješili u formi, ne smijemo previdjeti suštinu njihove namjere: da se bore za opšte dobro, da traže pravedniji poredak i da štite dostojanstvo čovjeka.“
(Ako nekoga zbunjuje ovo „mahana“, to je zato što, rekao bih, postoji pravilo bošnjačkog jezika, koji se na tom jeziku, koji se malo, mada sve više, razlikuje od srpskog, zove „bosanski jezik“, koje kaže da u riječi arapskog i turskog porijekla treba vratiti „h“, koje se ovdje bilo izgubilo – pa se tako dobije ma(ha)na, ma(h)rama, ma(h)muran, sa(ha)t…)
Prije nego što pređem na odnos muslimana prema primjeni ketmana u Sandžaku i po pitanjima koja se tiču Sandžaka, ima okolnosti kada upotreba naziva Raška oblast nije konstruktivna, koliko god da vjerujemo da je poželjna i jedina politički korektna, i u Bosni, korisno je citirati dvije apologetsko-relativizujuće srpske reakcije sa Iksa.
Iz prve „saznajemo“ da nije bila riječ o leptirićima u stomaku novopazarske studentkinje već o gubitku samokontrole: „Zamjeraju joj da je prekršila religijsko pravilo u trenutku potpunog emotivnog sloma i vjerovatno ogromne fizičke iscrpljenosti i dozvolila nepoznatom muškarcu, uz to druge vjere, da je zagrli i poljubi njen hidžab“, napisala je Bojana Selaković, koordinatorka nečega što se zove „Nacionalni konvent o EU“.
Koordinatorka je zatim dodala: „… s druge strane, mlad muškarac, i sam pod udarom emocija, sve i da je bio svjestan kakve reakcije može izazvati njegov čin, nije mogao postupiti drugačije do onako kako jeste. Zaštitnički i sa poštovanjem, jer u srpskoj kulturi, poljubac u glavu ima skoro svetosni ton, on je najviši znak poštovanja koji se može iskazati drugoj osobi. Prevedeno u politički kontekst, to je bio čin priznanja: priznao je pravo žene u hidžabu da bude dio zajedničke borbe za dostojanstvo…“
Riječima Marine Tucaković, najvećeg ne samo srpskog već i (sve)balkanskog filozofa, koordinatorka nam je saopštila da je u pitanju bio spoj dvije „emotivne lude“ – bez ljubavnih emocija. Da nije dragocjene koliko i zabavne knjige Jevanđelje po Marini T. Ognjena Lopušine, ne bih prepoznao da emotivna strana ove scene staje u naziv jednog albuma Svetlane Ražnatović. Pored upadljivih vjerskih razlika, ovdje stanuju i duboke sličnosti kulturnih obrazaca – koje niko nije proslavio kao Marina, iz Cecinih usta.
Druga reakcija je mea culpa, mea maxima culpa vlasnika propagandne šajkače: „Zagrlio sam je ne znajući da to ne treba da uradim, poslije sam se osjetio izuzetno loše zbog toga“, osnažena patetičnim: „Čisto srce ne zna šta su podjele, ni po vjeri ni po naciji.“
Ali hidžab nam, između ostalog, poručuje da su vjerske podjele za osobu koja ga nosi u nekim situacijama iznad svega. U tome nema ničeg lošeg. Ono što je ovdje loše jeste činjenica da su, za razliku od muslimanskih „srca okrenutih Istoku“, srpska srca i umovi masovno samoporeknuti i okrenuti Zapadu. Baš kao i Meštrovićev „Pobjednik“, iza kojeg su se blokaderi postrojili pošto su iskoristili šajkaču srpske oklevetane istočnosti, odbacili je i politički pljunuli na nju.
Sumnjam da će se statista sa šajkačom, smještenom pored hidžaba, sada izviniti Srbiji što je lagao. Nadam se da se, ako ništa, bar osjeća, njegovim riječima, „izuzetno loše zbog toga“.
LAŽ I MIMIKRIJA
Ovdje stižemo do ključne riječi za razumijevanje bošnjačkih neslaganja oko „inkriminisane“ djevojke sa hidžabom – ketman. Devedesetih je, naime, muslimanske, od 1993. preimenovane u bošnjačke, intelektualne elite počela da opsjeda serija povezanih pitanja:
Da li je ikada opravdano primjenjivati ketman odnosno „takiju“? Kada jedan musliman, muslimanska zajednica i njene vođe i predstavnici mogu da primjenjuju ketman? Koji se vjerski i moralni problemi javljaju ako biva primijenjen? Da li je opravdano da muslimani u djelovima bivše Jugoslavije primjenjuju ketman i zašto? Da li je Izetbegović primjenjivao ketman? Da li ga je, ako ga je primjenjivao, primjenjivao dovoljno i dovoljno vješto? Ova pitanja su nadživjela kraj građanskog rata u Bosni i Izetbegovićevu smrt.
Deset mjeseci kasnije, šajkača je „vetirana“ i bačena u političku kanalizaciju, a umjesto pseudotitoističke „nove vrijednosti“, oslobođene od naloga vjere, o kojoj haluciniraju urednici Danasa, imamo „prečišćene“ i „osnažene“ vjerske „rovove“, koje je, htio to neko ili ne, ovdje nemoguće zatrpati.
Ono što je važno istaći, okolnosti, političke koliko i demografske, nisu iste na svim djelovima bivše Jugoslavije, pa ni u djelovima tih djelova, i zato na većinu ovih pitanja nije moguće dati jednoznačan odgovor.
Takođe, ketman se, posebno ako je dobar i promišljen, rijetko oglašava kao takav, i još rjeđe govori o sebi. Zato je i dalje jako teško pročitati nešto smisleno o ketmanu i na engleskom, a kamoli na „našem jeziku“, koji se od 1991. do danas pocijepao na četiri jezika.
Štaviše, Bošnjaci koji su 1996. i 1997. godine tražili da im nešto donesem iz Beograda u Sarajevo spadali su u dvije jasno prepoznatljive kategorije. Prva, brojnija, narodna, tražila mi je Cecine kasete. Druga, učenija, prevod knjige Zarobljeni um Česlava Miloša – jedine na „našem jeziku“ u kojoj se nešto moglo pročitati o ketmanu.
Prije nego što nastavim, želim da istaknem da ketman u širem smislu riječi, koji je Miloš, poljski disident (ispravno), vidio kao „vještinu maskiranja i glumljenja lojalnosti [totalitarnom] sistemu kako bi se sačuvala unutrašnja sloboda ili moralni integritet“, u Bosni i Sandžaku ima dugačku istoriju, koja seže mnogo prije titoizma, koji ga je osnažio i istakao potrebu da bude primjenjivan – iako, naravno, nije korišćen sam pojam.
Pri tome, treba imati u vidu da je, sa izuzetkom Kosova, titoizam bio najviše totalitaran u Bosni – što je pogodovalo stvaranju svojevrsnog začaranog kruga. Održavanje vjerskog/nacionalnog „suživota“ u miru zahtijevalo je stepen represije koji je jačao potrebu za ketmanom i razvojem njegovih sve sofisticiranijih oblika, ne samo u gradovima.
SRPSKI KETMANI U SRBIJI
Da bismo mogli da uvažimo značaj ketmana, koji je važno političko oružje Bošnjaka u Sandžaku, potrebno je da imamo svijest o tome kako i koliko ga ima u ostatku Srbije, tačnije zašto ga skoro da nema – van umova Bošnjaka i Srba socijalizovanih u Bosni ili Sandžaku.
Ketman se u Bosni (i Sandžaku) pio sa majčinim mlijekom, i taj dragocjeni „napitak“ tamo nije poznavao vjerske granice. Kada sam jednom (bivšem) prijatelju, Beograđaninu, prije petnaestak godina objašnjavao šta je ketman, što je pojam koji, iako vrhunski obrazovan i načitan, nije poznavao, on je napola mog tumačenja, kao iz topa, izgovorio – „Ketmanović“.
Za razliku od Bosne i Sandžaka, situacija se u ostatku Srbije od 1804. godine razvijala na način koji nije pogodovao „razvoju“ sofisticiranijih, zaokruženih oblika ketmana.
Elementi ketmana, naravno u širem, nereligioznom smislu riječi, bili jesu važan aspekt „rajinskog mentaliteta“, onakvog kako ga je opisao Jovan Cvijić, koji se tokom osmanske vladavine nije razvio samo u Srbiji i Makedoniji. Njegova važna obilježja jesu moralna mimikrija i servilnost, koja je, što nije slučajno, prije ratova devedesetih, još više nego danas, upadala u oči ljudima iz Beograda kada bi se našli u Novom Pazaru ili Sarajevu.
Sreten Vukosavljević, sociolog i srpski „heroj“ borbe za autonomiju nepodijeljenog Sandžaka u Titovoj Jugoslaviji, opisao je u tekstu objavljenom 1935. godine „dvojaki moral“, kako kaže, jugoslovenskih seljaka, koji ima prepoznatljivu auru ketmana: „Hrišćanska raja u Turskoj bila je za zakletve pred vlastima izradila jedan naročiti moral. Dopušteno je bilo krivo svjedočiti u odbranu hrišćanina. Krivo su se kleli, u takvim slučajevima, i to prilično mirno, i najčestitiji ljudi. I nisu se stidjeli iako se to javno znalo…“
„’Na moju dušu sav taj grijeh, zakuni se’ – tako bi prvi ljudi nagovorili ponekog, koji bi se ustezao da krivom zakletvom spase hrišćanina. ’Odvešću te poslije zakletve u manastir da se pričestiš i bez ispovijesti i bez posta.’ I činilo se tako. Krivokletniku je izgledalo da je njegov grijeh primio na sebe cijeli hrišćanski narod, i da ni najveći grijeh nije grijeh kada ga toliki jedan kolektiv prima na sebe…“
Istorijske okolnosti, koje je u nemaloj mjeri diktirala austrougarska okupacija, učinile su da sudbina tog nezaokruženog, „grubog“ oblika ketmana bude bitno različita u Bosni i Sandžaku nego u ostatku Srbije. Srpska revolucija je učinila da neki od njihovih važnih aspekata počnu rapidno da gube društveni značaj već u prvoj polovini 19. vijeka. U Bosni i Sandžaku, oblastima koje su ostale vjerski izmiješane i okupirane, oni su nastavili da dobijaju na (životnoj) važnosti tokom narednih više od pola vijeka.
Titoistički totalitarizam je pogodovao daljem razvoju ovog duboko ukorijenjenog refleksa. Islamsko buđenje, koje u Bosni kreće krajem osamdesetih, dalo je ketmanu, s jedne strane, novi podsticaj na svim stranama duboko podijeljene zemlje, dok je, s druge, on kod Bošnjaka dobio novi oslonac u starom konceptu „takije“, ketmana u njegovom izvornom smislu.
Nezgodno je kada živite u društvu u kome među manjinom sunarodnika – koja ne može da dočeka da počne da (nekažnjeno) siluje, kolje i jaše – caruje ponosno neznanje, a vi ponešto znate o onome o čemu ti krvožedni, napaljeni fundamentalisti „zapadnih vrijednosti“ i liberalnog, neotitoističkog „bratstva-jedinstva“ ništa ne znaju.
Ovde je potrebno istaći još dvije stvari. Prva, srpski dio Sandžaka je relativno mali i u njemu je bilo premalo Srba da bi njihova iskustva sa ketmanom, i vještina sa kojom su ga primjenjivali za vrijeme „druga Tita“ i prije njega, mogli da se „preliju“ u ostatak Srbije.
Druga, dolazak velikog broja Srba iz Bosne, koji je počeo 1992. godine, imao je dvije važne posljedice. Neki su imali lične, „karijerne“ i poslovne koristi od svoje vještine, na koju Srbi iz Srbije, ljudi socijalizovani u jednom podjednako srpskom ali bitno drukčijem kulturnom obrascu, nisu imali odgovor. Neki su, pak, uglavnom nailazili na društveno odbijanje, bez toga da imaju bilo kakvu ličnu korist, jer se Srbima iz Srbije nisu sviđali njihovi postupci i ponašanja uslovljeni spontanim, internalizovanim ketmanom – koje su Srbi iz Srbije redovno tumačili kao (ličnu) neiskrenost, podlost ili licemjerje.
Praktikovanje ketmana od strane Srba koji su u Srbiju devedesetih stigli iz današnje „Federacije BiH“, koliko god da je bilo neosviješćeno i „instinktivno“, doprinijelo je osnaživanju negativnih stereotipa i animoziteta prema njima, ne samo u Beogradu.
USPON TAKIJE IZ PEPELA TITOIZMA
Ovdje stižemo do islamskog ketmana, „takije“, koji ima ključno mjesto ako želimo da razumijemo zašto je jedan hidžab na velika vrata ušao u politiku u Srbiji, ali i zašto su ovdašnji muslimani ostali duboko podijeljeni kada sude o tom činu.
Istorijski, panbosanski i pansandžački ketman u širem smislu, iako postoje neke važne sličnosti i brojne spone, treba razlikovati od odnosa prema primjeni ketmana u užem, „originalnom“ smislu riječi od strane vjerujućih muslimana, što je prošle godine postalo izvor bošnjačkih neslaganja po pitanju tumačenja i vrednovanja „postupaka“ novopazarske studentkinje sa hidžabom, i činjenice da su oni bili snimljeni i publikovani.
Ketman u užem smislu, tačnije „takija“, što je arapska riječ koja znači „predostrožnost“, „čuvanje“ odnosno „obezbjeđivanje zaštite“, jeste pojam „koji označava praksu prikrivanja svog vjerskog ili životnog uvjerenja radi zaštite od progona ili opasnosti“. Za neke bošnjačke muslimane, koji su velikom većinom suniti, nepremostivu prepreku predstavlja činjenica da je ketman odnosno takija originalno šiitska praksa.
Ono što je ključno u kontekstu fotografije čiji politički život analiziram, takija „dozvoljava vjerniku da formalno porekne svoju vjeru ili prekrši određena vjerska pravila ako mu prijeti neposredna opasnost po život ili opstanak“. Glavno pitanje je da li su okolnosti u Sandžaku takve da opravdavaju primjenu takije.
Pošto se, podsjećam, takija jako rijetko oglašava kao takva, možemo je samo više naslutiti nego iščitati iz konteksta i reakcija, ja sam prilično uvjeren da je ketman u pozadini okolnosti koje su ovu fotografiju učinile mogućom, a ne bih isključio ni da je ketman bio „nevidljiva ruka“ koja je direktno „upravljala“ nastankom te slike.
Podjednako sam uvjeren da je različit odnos prema primjeni takije – u smislu kada, koliko i gdje tačno – glavni, možda i jedini relevantan, izvor neslaganja učenih muslimanskih aktera, kako onih koji su priznati kao islamski autoriteti tako i onih koji imaju društveno ovjeren elitni status unutar bošnjačke zajednice u Bosni i Sandžaku.
Naglašavam, ključno je ovo u Sandžaku, pošto su, za one koji vjeruju da primjena takije može biti opravdana, pa čak i preko potrebna, okolnosti u Sandžaku i ostatku Srbije različite. Ono što je za njih ključno, kada pozitivno vrednuju osporavani postupak studentkinje sa hidžabom, jeste da je ona iz Novog Pazara, dakle sa prostora koji u svijesti muslimana ima bitno drukčije mjesto od ostatka Srbije. Objašnjenje kako i zašto bi bilo ne samo dugo već bi nalagalo objašnjenje tog objašnjenja, pa ću ga ovdje preskočiti.
Nazirem takiju, bojim se da ne bih pogriješio da sam napisao da mi bode oči, i u tome da su studenti Državnog univerziteta u Novom Pazaru „branili“ svoju koleginicu saopštenjem u kome hidžab biva uokviren kao ono što nije – dio „njene vjerske nošnje“. Hidžab, znam da oni to dobro znaju, ali mnogi Srbi u Srbiji ne znaju, jednostavno nije dio „nošnje“. Hidžab, potrebno je to reći najjasnije – nije nikakva muslimanska, ženska „šajkača“.
No, uparen sa šajkačom, koja jeste dio srpske nošnje, hidžab postaje moćno političko oružje u Srbiji natopljenoj nasljeđem titoizma i opsjednutoj građanističkim iluzijama.
Zato, iako je obećanje „Studentske liste“ demokratsko i evropsko, jedina izvjesnost koja se pomalja iza njene moguće pobjede je teritorijalna. Jedna još uža, efektivna Srbija, jedna, još veća, prvoborčaka autonomija na Sjeveru i jedna nova, takođe prvoboračka, „zastava“ na Jugozapadu, koju danas zaslužnima, umjesto osmanskog sultana, dodjeljuje plenum.
TRI KETMANA HOĆU JA, MADA HOĆU I DVA
Iz ugla nekoga ko nije musliman, ali ko je imao priliku da ga „osjeti“ u svim njegovim pomena vrijednim „granama“ – na prostoru od Džakarte do Rabata, od Timbuktua do Buhare i od Lamua do rufaijske tekije u Prizrenu – fotografija o kojoj ovdje pišem, kakva god da je tačno njena pozadina, predstavlja, naizgled mali, politički čin vrijedan divljenja.
Milo Lompar, putovođa pumposlavaca, na svojoj političkoj koži je osjetio koliko je moćan, iako i dalje ne razumije ni šta ga je snašlo ni koliko malo zna o Srbiji, koja mu se gadi. Meni, pak, može samo da bude krivo što, za razliku od bošnjačkog, srpski nacionalizam ili nema na raspolaganju neko toliko moćno političko oruđe ili ne umije da ga upotrijebi.
Pisao sam već o tome, ono što se tiče svih nas, nasuprot sve sofisticiranijem ketmanu (Titovih) Muslimana transformisanih u (Alijine) Bošnjake, koji, pored „manekenki“ performativne tolerancije sa hidžabom preko kose i tepsijama mantija u rukama, uključuje i Islamsku zajednicu, koja je, u skladu sa okolnostima na putu ka bošnjačkom nacionalnom cilju, čas (bez ketmana) „Islamska zajednica u Sandžaku i Srbiji“, čas (ketmanizovana) „Islamska zajednica u Srbiji“ – ovdje stoji sve samoprezrenija zajednica Srba i Srpkinja, koje su sklone da zaključe: „Srbija je moja zemlja samo sticajem nesrećnih okolnosti.“
Sreća u srpskoj nesreći, pobunjeni novopazarski studenti, „naoružani“ ketmanom i obdareni sposobnošću da ga mudro koriste, mogli su samo da pomognu svojim beogradskim, novosadskim i niškim kolegama. Oni su ti koji nisu uspjeli da dobiju svoju obojenorevolucionarnu borbu, a ne djeluje ni da će 25. oktobra uspjeti da dobiju izbornu. Razloga zašto je mnogo, ali svi staju u jednu narodnu poslovicu.
(SRPSKI KOMPAS)