Prije 150 godina hitac u Nevesinju zapalio je Hercegovinu. Istorija to pamti po dokumentima, narod po pjesmi. Knjiga „Nevesinjska puška u epskoj i lirskoj pjesmi“, autora Ljubomira Milutinovića i Budimira Aleksića, sabira pjesničku građu o ustanku, rasutu po teško dostupnim izdanjima, od sedamdesetih godina devetnaestog vijeka do danas, od Vuka Vrčevića, Maksima Šobajića, Sava Orovića i Danila Perovića-Tunguza, do epskih stvaralaca dvadesetog vijeka i Šantićevog soneta „Hrast“.
Knjiga je predstavljena u Nikšiću u okviru Septembarskih dana kulture u Nikšiću, a organizator promocije bila je Narodna biblioteka „Njegoš“.
Istoričar Ivan Radulović postavio je pitanje koje se na promocijama rijetko čuje, jesu li ove pjesme istorijski izvor ili književnost.
“Da bismo odgovorili, moramo se podsjetiti šta istoričar uopšte naziva izvorom. Izvor je svaki trag koji je prošlost ostavila i iz kojeg se ona može saznati. Ti tragovi su različiti po obliku. Materijalni, u koje spadaju oružje, utvrđenja, grobovi. Pisani, od povelja, zapisnika i prepiske do ljetopisa i memoara. Usmeni, predanje, kazivanje, epske pjesme. Likovni i, u novije vrijeme, zvučni i filmski. Važnija od podjele po obliku je, međutim, podjela po odnosu izvora prema događaju. Još je Ernst Bernhajm, krajem devetnaestog vijeka, razdvojio ostatke od tradicije. Ostaci su ono što je od samog događaja preteklo, bez namjere da svjedoči o istom. Tu spadaju zapovijesti, razni spiskovi, računi i sl. Tradicija je ono što je nastalo s namjerom da događaj prepriča i zapamti. Tu spadaju npr. hronike, memoari, epske pjesme. Istoričar se ostacima raduje, jer nijesu nastali da bilo koga u bilo šta uvjere, dok tradiciji prilazi s podozrenjem, jer je nastala upravo zato. Da u tom podozrenju ne treba pretjerivati, pokazuje sama naša nauka. Ilariona Ruvarca, oca kritičke škole, savremenici su optuživali da narodu otima kosovsko predanje, a on je predanju samo odricao pravo da zamijeni prvorazredne istorijske izvore. A Leopold Ranke, otac moderne kritike izvora, svoju „Srpsku revoluciju“ napisao je po kazivanju Vuka Karadžića. Gdje su u toj podjeli pjesme iz ove knjige? One su tradicija, usmena i namjerna, i to je njihova prva slabost. Datumi u njima su neprecizni, brojevi su pretjerani, a junaci se glorifikuju. Za hronologiju ustanka uvijek ćemo se radije osloniti na austrijske konzularne izvještaje, na cetinjsku i beogradsku prepisku i na osmansku građu. Druga je slabost dublja i tiče se epike uopšte, a ne samo ovih pjesama. Epska pjesma ne nastaje da bi zabilježila šta se dogodilo, nego da bi događaj uzdigla i uklopila u već unaprijed osmišljenu sliku događaja. Kad vojvoda Zimonjić u pjesmi „knjigu piše“ knezovima i kaluđerima, to nije prepis njegovog pisma, nego stara formula kojom u epici knjigu pišu i kraljevi i paše. Autori i sami zapažaju da su ustanički prvaci u većini ovih pjesama dati više kao imena nego kao ličnosti: kako govori i postupa Peko Pavlović, tako bi govorio i postupao Lazar Sočica ili ma koji drugi vojvoda. Treća je slabost što pjesma uvijek služi da nekoga veliča, bratstvo, vladara, događaj o kojem se pjeva. Pjesma koju je objavio Perović-Tunguz, kako autori primjećuju, prije svega slavi priređivačevog srodnika. U Orovićevoj zbirci guslarski pripjev diže zdravicu kralju Petru Drugom Karađorđeviću, šezdeset godina poslije ustanka o kojem se pjeva. A Šobajić sam bilježi da je jedan boj, završen nesporazumom među vojvodama, opisao „po predanju sa najmanjom uvredom“, dakle ublažio upravo ono što bi istoričara najviše zanimalo. Ako je tako s ustankom za koji imamo obilje dokumenata, šta reći o Kosovu, o kojem ih ima tek šačica? Kritička istoriografija, od Ruvarca i Ljubomira Kovačevića, pokazala je kako se epske „istine“ raspadaju pred dokumentima. Vuk Branković, vijekovima izdajnik u pjesmi, u stvarnosti to nije bio. Ni tuđa epika nije drukčija: u „Pjesmi o Rolandu“ Baski koji su 778. napali zaštitnicu Karla Velikog postali su Saraceni. Zato Ruvarčevo pravilo za epsku pjesmu važi dvostruko: ona može biti tek putokaz ka dokumentu, nikada njegova zamjena. Kad se s njim slaže, ne kazuje ništa novo a kad mu protivrječi, više vjerujemo dokumentu. Znači li to da istoričar ovu knjigu treba da zanemari? Ne znači. Pjesma je loš svjedok onoga što se dogodilo, ali dragocjen svjedok onoga kako se mislilo i osjećalo. Ona ne kazuje kakav je taj svijet bio, nego kakav je htio da bude i kako je želio da bude zapamćen. U njoj je zapisan mentalitet jednog naroda gdje je Kosovo bilo mjera svemu, kako autori s pravom zapažaju. Gdje se ginulo „za krst časni i slobodu zlatnu“ gdje je postojao kult čojstva, junaštva i osvete. Gdje se njegovala vjera u pravednog vladara i gorčina što on, kako pjeva jedan noviji pjesnik, „zbog Berlina i Kongresa“ ne dođe do Mostara. To je ono što je škola Anala nazvala istorijom mentaliteta. Rekao sam na početku da su u ovoj knjizi dvije istorije. Sada mogu biti određeniji: istoriju o događajima i istorijslkim procesima iz nje ne treba učiti, a istoriju mentaliteta teško da ćemo negdje bolje naučiti. Zato ću završiti jednom preporukom, jednim upozorenjem i jednom zahvalnošću. Preporuka glasi, ko želi da sazna šta se 1875. dogodilo, neka ode u arhiv, a ko želi da razumije kako je taj događaj živio u svijesti naroda, neka uzme ovu knjigu. Upozorenje je sadržano u tome da je njen tiraž je simboličan, a od čitanosti zavisi hoće li postati ono što zaslužuje da bude, polazište novih istraživanja naše epike i narodnog pamćenja”, kazao je Radulović.
Za Aleksandra Ćukovića, književnog kritičara, knjiga vrijedi onoliko koliko i pitanje koje se nad njom nadvija, a koje u njoj nećete pronaći i koje usmjerava njegovo čitanje.
„Šta bi, recimo, bila Mojkovačka bitka da nije imala Bećirovića? To je osnovno pitanje koje, naravno, nećete naći u ovoj knjizi, ali koje lebdi upravo oko potrebe autora da odgonetnu gdje se sve obrela Nevesinjska puška – u rasponu od Vrčevića pa sve do Đuranovića. Upravo u tome i jeste ključ tumačenja koja autori nude. Oni analiziraju poeziju i pretvaraju kompaktnu studiju čije je središte usmjereno na aure opjevavanja Nevesinjske puške. Autori apostrofiraju, naročito u prvoj polovini knjige, da je riječ o pjesmama koje su često opterećene istorijom i koje mahom hronološki nižu istorijske događaje i imena ustaničkih vođa, ali bez neke pažnje vrijedne estetske komponente. Ova knjiga je prava popisnica pokretača i učesnika bune koji su ušli u narodne priče, legende i anegdote. Posebno je istaknuto da je karakter narodne, seljačke bune zapravo morao završiti u nečemu što je tom istom narodu vezivna nit, tim prije što se ovaj događaj tretirao kao jedan od najupečatljivijih na fonu šireg, kontinuiranog i izuzetno kompleksnog procesa kom je težio srpski narod na prostoru Hercegovine toga doba. Milutinović i Aleksić dolaze do važnog zaključka: ove pjesme su kraće vrijeme živjele u narativnom prenošenju kolektiva, čime nam ujedno pokazuju šta znači misliti kolektivno u određenom istorijskom trenutku”, smatra Ćuković.
Autori su pročešljali arhive, zaboravljene zbirke, periodiku i jedan znacajan događaj – Nevesinjsku pušku, dugo u sjenci velikih istorijskih narativa, vratili u vidokrug.
“Ako bi trebalo da damo neku opštu ocjenu ovih pjesama posvećenih Nevesinjskoj pušci, za najveći broj njih bismo mogli reći da je njihov cilj da bude narodni duh, razvijaju nacionalnu svijest i šire srpsku nacionalnu ideju na idejama i htjenjima Hercegovačkog ustanka. Stoga su one primane i razumijevane kao rodoljubiva pjesnička poruka naraštaju koji je slijedio ideale Nevesinjske puške i koji je u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu ispunio svoj istorijski zadatak. Pisane s naglašenim ideološko- političkim ciljem i sa ambicijom da formi rimovanog deseterca (mada ima i osmeračkih pjesama) saopšte istorijsku istinu događajima i ličnostima iz Hercegovačkog ustanka, ove su pjesme- kako bi rekao Vuk Karadžić, bogatije istorijom nego poezijom. Veliki jubilej, to jest obilježavanje stopedesetogodišnjice od početka Nevesinjske puške, prilika je da s se navedeni epski stvaraoci izvuku Iz zaoorava.Oni su svoja djela utkali u našu prošlost i sadašnjost, zatvorivši ih ujedan krug tema, motiva i simbola, i iskazali ga u formi epskog deseterca ili osmerca, nastojeci tako da u svemu slijede poetsku matricu usmene poezije. Sve su one prožete srpskom slobodarskom i integralističkom idejom – idejom slobode i srpskog nacionalnog i državnog jedinstva, njegoševskom idejom, jednostavno idejom osvete Kosova, kako se i zove zbirka epskih pjesama, Maksima Šobajića“, kazao Aleksić.
Moderirala je književnica Milica Bakrač.
„Nevesinjska puška u epskoj i lirskoj pjesmi“ deveta je zajednička knjiga Ljubomira Milutinovića, istoričara književnosti i Budimira Aleksića, profesora Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i saradnika Istorijskog instituta Univerziteta Crne Gore.