Slađana Pečurica
Roman je fikcionalno djelo, dok su stvarne lokacije, arhitektura i istorijske ličnosti korišćene kao dio književnog ambijenta i pripovjedačkog svijeta.
Pred vama je početak mog romana „Svjetionik na ivici svijeta“ – psihološko-putopisne drame protkane snažnim elementima lirske romantike i melodrame. Kroz ovu priču nastojala sam da gradove i daleke destinacije ne koristim samo kao geografska mjesta, već kao ogledala unutrašnjeg stanja duše i prelomnih životnih odluka.
Radnja počinje na crnogorskom primorju, u Baru, odakle glavna junakinja Samanta kreće na putovanje koje će je preko Dubrovnika odvesti do Barselone i Pariza, a zatim kroz Beč, Rim, Milano, Veneciju i dalje, sve do Irske i Toskane. Svaki od tih gradova i predjela postaje nova stanica na njenom putu, ali i prostor u kojem se otvaraju novi tragovi, tajne, susreti i pitanja.
U ovom prvom dijelu rukopisa prepliću se opisi primorskih puteva, hotela i skrivenih gradskih prostora sa razmišljanjima o slobodi, prolaznosti, ljubavi, izborima i tajnama koje čovjek ponekad pronađe onda kada prestane da ih traži.
Ovo je priča o putovanju koje počinje kao bijeg od svakodnevice, a pretvara se u potragu za nečim mnogo većim — za odgovorom na pitanje koliko se naš život može promijeniti jednim susretom, jednim gradom i jednom odlukom.
U nastavku vam ekskluzivno donosim kompletan I dio romana, koji u ovom izdanju obuhvata putovanje od Bara, preko Dubrovnika, Barselone i Pariza, dok će se u nastavku priče putovanje širiti prema Beču, Rimu, Milanu, Veneciji, Irskoj i Toskani. Roman će kasnije biti objavljen u obliku u kojem je originalno nastao, sa svim detaljima koji čine njegovu estetsku srž.
PREDGOVOR
Neke priče ne počinju ljubavlju.
Počinju nemirom.
Počinju osjećajem da život koji živimo više nije dovoljan i da negdje, iza granice poznatog, postoji odgovor koji još nijesmo spremni da čujemo.
Ovo nije priča o savršenoj ljubavi. Ovo je priča o putu, izborima, sumnjama, susretima i onim trenucima kada čovjek shvati da se više ne može vratiti na mjesto sa kojeg je krenuo.
Jer postoje putovanja nakon kojih se kući ne vraćamo isti.
Gradovi u ovoj priči nijesu samo kulise. Oni su živi tragovi ljudi koji kroz njih prolaze. More pamti odlazke. Stare ulice čuvaju tajne. Zgrade imaju svoje nijeme priče, a svjetla velikih gradova ponekad osvijetle upravo ono od čega smo godinama bježali.
A negdje između Bara, Dubrovnika, Barselone i Pariza, dvoje ljudi koji nijesu tražili jedno drugo pronaći će nešto što će ih natjerati da preispitaju sve u šta su vjerovali.
Možda je upravo to smisao putovanja.
Ne da stignemo negdje.
Već da usput pronađemo sebe.
I DIO: SVJETIONIK NA IVICI SVIJETA
PUT KOJI POČINJE NA JUGU
Poglavlje I: More koje pamti
Samanta je oduvijek vjerovala da more pamti ljude. Tog dana dok je stajala na prostranoj terasi u Baru, dok je sunce tonulo iza linije pučine i dok se noć tiho spuṣ̌tala nad jadransku obalu, ostavljajući na vodi tragove boje bakra i zlata.
Pred njom se pružala luka čije su ogromne dizalice i brodovi svijetlili u mraku — podsjetnik na monumentalnu izgradnju Luke Bar, projekta koji je decenijama oblikovao sudbinu ovog grada, otvarajući Crnu Goru prema svijetu i povezujući je sa dalekim morima.
Samanta je gledala prema luci i pomislila kako su kroz taj isti prostor, mnogo prije nje, prolazile tuđe ambicije, nade i planovi.
Ona je sada imala samo svoj kofer, bilježnicu i nejasan osjećaj da mora krenuti.
Ali možda nijedno veliko putovanje ne počinje onda kada čovjek napravi prvi korak.
Možda počinje mnogo ranije — u trenutku kada shvati da više ne može ostati tamo gdje jeste.
Crnogorsko primorje disalo je onim sporim, starim ritmom koji su poznavali samo ljudi rođeni uz more. Miris borova miješao se sa slanom vlagom, a daleko na horizontu brodovi su izgledali poput sjenki koje klize između dva svijeta.
Kako je noć odmicala, sa terase je gledala kako se sunčeva svjetlost polako razliva po površini Jadrana. Luka Bar bila je već budna. Brodovi su se pomjerali sporo, gotovo dostojanstveno, dok je grad počinjao svoj svakodnevni ritam.
Samanta je voljela ta jutra.
Voljela je trenutke prije nego što se grad potpuno probudi, kada čovjek još može da čuje vlastite misli.
Na stolu pored nje stajala je kafa, a pored nje otvorena bilježnica.
Nije znala šta će tog dana zapisati.
Znala je samo da želi da ode.
Ne zauvijek.
Samo dovoljno daleko da ponovo čuje sebe.
U posljednje vrijeme imala je osjećaj da joj se život pretvorio u niz unaprijed određenih koraka. Posao, sastanci, putovanja, seminari, događaji, ljudi koji su od nje očekivali da uvijek zna šta želi.
A ona više nije bila sigurna.
Zato je odlučila da spakuje stvari.
Na krevetu je stajao veliki kofer Louis Vuitton, koji je ranije dobila na jednom međunarodnom modnom događaju u Milanu. U njemu su bile pažljivo složene stvari, nekoliko knjiga, bilježnica, mapa, lične sitnice i srebrni privezak koji je uvijek nosila sa sobom.
Čeznula je za pravom avanturom, izazovom koji će joj probuditi duh i odvesti je izvan svakodnevice.
Sve je bilo spremno.
Nedostajala je samo odluka da zaista krene.
Samanta je još jednom pogledala kroz prozor.
More je bilo mirno.
Kao da joj je govorilo da je vrijeme.
Uzela je kofer.
I otišla.
Put prema Dubrovniku
Sjela je u svoj auto. Putovanje je počelo rano ujutru, dok su prvi zraci sunca obasjavali obalu.
Put između Bara i Dubrovnika bio je jedan od onih puteva koji se pamte cijelog života.
S jedne strane prostiralo se more — beskrajno i tamnoplavo, dok su se sa druge uzdizale planine, sive i ponosne.
Samanta je vozila polako, uživajući u svakom zvuku motora koji je sjekao primorsku tišinu.
Budva je ostala iza nje, a zatim su uslijedili Bokokotorski zaliv, Kotor, Perast, Risan i Herceg Novi.
Put je pratio obalu, penjao se i spuštao, otvarajući svakih nekoliko minuta novi prizor.
Samanta je vozila sporije nego inače.
Nije žurila.
Boka joj je djelovala kao mjesto koje čovjeka prisiljava da uspori.
Planine su se spuštale prema moru, kamen je svjetlucao pod suncem, a male kuće uz obalu izgledale su kao da su vijekovima čekale upravo ovaj trenutak.
Kada je prošla Debeli Brijeg i ostavila Crnu Goru iza sebe, osjetila je neobičnu lakoću.
Kao da je granica bila više od linije na mapi.
Bila je to granica između života koji je poznavala i onoga što tek treba da se dogodi.
U Dubrovniku se zadržala kratko.
Grad je bio poznat, a ipak joj je tog dana djelovao drugačije.
Kamen, zidine, uske ulice i more podsjetili su je da nijedan grad zapravo nije samo ono što vidimo.
Svaki grad ima slojeve.
Neki su vidljivi.
Drugi čekaju da ih neko pronađe.
Aerodrom Ćilipi
Aerodrom Ćilipi, nekoliko kilometara južno od Dubrovnika, bio je mali i miran. Za razliku od velikih evropskih aerodroma, ovdje je sve imalo neku gotovo porodičnu atmosferu. Putnici su sjedili uz velike prozore gledajući pistu. Samanta je predala svoj Louis Vuitton kofer i sjela pored staklenog zida. Avion za Barselonu trebalo je poleti za četrdeset minuta.
Dok je čekala, nekoliko ljudi se okrenulo za njom. Samanta je bila visoka, vitka, ali ne krhka. Imala je držanje kakvo su nekada opisivali antički pisci kada su govorili o kraljicama. Njena kosa, tamna i blago talasasta, padala je preko ramena poput sjene. Koža joj je imala toplu boju masline, a oči izrazito crne, krupne i kose — duboke i smirene.
Ona je bila fatalna zavodnica koja je plijenila pažnju svojim izgledom i izvanrednim intelektom, pa je njeno ime ostalo upamćeno kao sinonim za eleganciju, snagu i harizmu. Zadivljivala je ljude britkim umom, pregovaračkim sposobnostima i rječitošću, a samopouzdanje, snažna volja i izražen karakter omogućavali su joj da lako uspostavlja dobre odnose i da se snalazi u najrazličitijim društvenim situacijama. Njen izgled dodatno su naglašavali vitka figura, graciozan stas i pronicljive oči, dok su inteligencija i način razmišljanja ostavljali snažan utisak na svakoga ko bi joj se približio. Spoj ljepote, pameti, odlučnosti i prirodne elegancije činio ju je ženom kojoj su mnogi rado izlazili u susret. Možda je upravo zato mnogima djelovala kao lik iz neke druge epohe.
BARSELONA
Aerodrom El Prat
Kada je avion sletio na Aerodrom El Prat u Barseloni, svijet je odjednom postao glasniji. Ogroman terminal bio je pun ljudi, jezika i pokreta. Svjetla su se reflektovala na staklenim zidovima, a veliki ekrani su prikazivali letove iz cijelog svijeta. Samanta je uzela kofer i krenula prema izlazu.
Nije znala da će upravo u ovom gradu početi putovanje koje će promijeniti sve. Prije Barselone postojala je samo ona. Djevojka sa koferom Louis Vuitton, uvijek spakovanim do pola — jer nikada nije znala da li dolazi ili odlazi. Putovala je mnogo, čitala još više, učila gradove kao jezike. Bila je putopisac, spisateljica, žena između seminara, debata i modnih pista, uvijek u pokretu, uvijek na granici između pripadanja i bijega. Nije vjerovala u sudbinu. Vjerovala je u izbor. I baš zato nije znala da će joj se život promijeniti u metrou, u gradu koji nikada nije planirala da zavoli— Barseloni.
Grad koji vas presretne
Barselona nije grad koji se posmatra. Barselona se udahne. Barselona ne čeka da joj se približiš. Ona te presretne.
Uzme vas za ruku, povuče kroz ulicu, provede pored izloga, terasa, trgova i starih fasada, a onda vas ostavi pred nečim što niste očekivali.
Tako je Samanta ušla u grad s lakoćom nekoga ko je navikao na dolaske, ali ne i na zadržavanja.
Smjestila se u luksuzni hotel čija je arhitektura savršeno spajala katalonsku tradiciju i moderni prestiž, prostor u kojem je sve odisalo mirom prije nego što zakorači na užurbane ulice.
Grad je bio pun ljudi. Čuli su se različiti jezici, smijeh i muzika, a mirisi hrane miješali su se sa mirisom mora i toplog asfalta.
Imala je plan — uvijek je imala plan — nekoliko dana, nekoliko bilješki, nekoliko fotografija koje će kasnije poslužiti kao dokaz da je bila tu. Gradovi su za nju do tada bili fusnote u biografiji jedne žene koja je znala mnogo, ali je osjećala oprezno. Barselona je to promijenila već prvi dan.
Smjestila se u luksuzni hotel čija je arhitektura savršeno spajala katalonsku tradiciju i moderni prestiž. Sve je odisalo mirom prije nego što je zakoračila na užurbane ulice.
Samanta je odlučila da upoznaje grad korak po korak. Šetala je čuvenom La Ramblom, posmatrajući ulične umjetnike i šarenilo tezgi sa cvijećem, kada ju je magnetska privlačnost zvukova i mirisa skrenula sa glavne staze pravo ka srcu starog grada. Koraknula je pod gvozdeni svod legendarne pijace La Bokerija.
Bio je to čitav jedan skriveni, užurbani grad u malom, vizuelna simfonija i prava atrakcija koja je odmah očarala njena čula. Na ogromnom prostoru, podijeljenom u stotine savršeno uređenih tezgi, svega je bilo u izobilju.
U vazduhu se miješao opojni miris zrelih narandži, svježe cijeđenih egzotičnih sokova i mediteranskog sunca. Pogled su joj privlačile piramide jarkog tropskog voća, mirisni začini sa svih strana svijeta i tradicionalni španski specijaliteti izloženi sa posebnom estetskom pažnjom. Ta živopisna mješavina glasova lokalnih prodavaca, boja i svježine učinila je da Samanta na trenutak zastane, fascinirana energijom mjesta gdje je Barselona disala u svom najčišćem obliku.
Izlazeći iz živopisnog šarenila La Bokerije, Samanta je nastavila šetnju, dozvoljavajući gradu da je vodi. Prošla je pored talasaste fasade Casa Batlló, fascinirana oblicima koji su prkosili tradicionalnoj arhitekturi, a onda se uputila ka monumentalnim tornjevima koji su dominirali nebom Barselone – Sagrada Família.
Stala je ispred te nevjerovatne bazilike, posmatrajući kamene detalje koji su izgledali kao da su izrasli iz same prirode. Znala je priču o njenom tvorcu, Antoniju Gaudiju, geniju koji je četrdeset tri godine svog života posvetio ovom grandioznom djelu. Njegova vizija rađala se kroz crteže, planove i složene makete, dok je geometrijom i oblicima nadahnutim prirodom stvarao arhitekturu kakvu prije njega gotovo niko nije zamislio.
Te davne 1926. godine, starac u iznošenom odijelu, bez dokumenata, zamišljeno je prelazio ulicu, zaputivši se prema crkvi Sant Felip Neri, kao što je to činio gotovo svakoga dana, kada ga je udario tramvaj. Zbog skromnog izgleda i činjenice da kod sebe nije imao nikakve dokumente, prolaznici ga nisu prepoznali. Smatrali su ga običnim siromahom i odveli ga u Hospital de la Santa Creu, bolnicu namijenjenu siromašnima.
Tri dana nakon nesreće, 10. juna 1926. godine, Gaudí je preminuo.
Samanta je još trenutak gledala u kamene oblike pred sobom. Pomisli kako je život ponekad neobično nepravedan: čovjek koji je stvorio djela pred kojima će generacije zastajati, u svom posljednjem trenutku izgledao je svijetu kao neko koga niko ne poznaje. Možda je upravo u tome bila najveća pouka – da vrijednost čovjeka nikada ne možeš procijeniti po odijelu koje nosi, novcu koji ima ili načinu na koji ga svijet na prvi pogled vidi. Neke veličine prolaze pored nas tiho, gotovo neprimjetno, dok ne shvatimo koliko smo zapravo bili blizu nečemu velikom.
Shvatila je veliku životnu pouku koja se krila iza ovog kamena – velika djela nadživljuju svoje stvaraoce, a prolaznost tijela je nebitna ako iza čovjeka ostane vječnost. Gaudi nije umro na toj ulici, on je nastavio da živi u svakom luku, svakom stubu i svakom zraku sunca koji se prelamao kroz vitraže bazilike. Prava vrijednost čovjeka ne mjeri se onim što nosi u džepovima dok hoda ulicom, već onim što ostavlja svijetu kada sa nje ode.
Ispunjena tom snažnom spoznajom, krenula je dalje, spuštajući se niz stepenice obližnje stanice metroa, nesvjesna da je tamo čeka njen sopstveni sudbinski susret.
SUSRET U METROU
Umorna od dugog hoda, ali ispunjena utiscima, odlučila je da izbjegne gužvu na ulicama i siđe u metro.
Stanica je bila užurbana, pravi podzemni lavirint kroz koji su prolazile hiljade nepoznatih lica.
Ljudi su žurili, gledali telefone, razgovarali i ulazili i izlazili iz vagona.
Dok je stajala na peronu, čekajući voz, kroz masu ljudi koji su žurili u svojim pravcima, njen pogled se odjednom zaustavio.
Nasuprot nje stajao je muškarac neobične i snažne energije, koja se izdvajala iz opšteg sivila i užurbanosti podzemne stanice. Zvao se Volkan. Imao je prodoran, inteligentan pogled i držanje nekoga ko tačno zna kuda ide, ali umije da zastane pred ljepotom. Kada su se njihove oči srele u toj sekundi između dolaska i odlaska vozova, prostor između njih kao da je utihnuo.
Bio je to onaj rijedak, sudbonosni trenutak u metrou, u gradu koji nikada nije planirala da zavoli, kada prepozna nekoga koga nikada ranije nije vidjela – ali osjeti da će joj promijeniti život.
Prostor između njih je utihnuo, a onda je Volkan, vođen istim neobjašnjivim impulsom, napravio onih nekoliko sudbonosnih koraka kroz masu i prišao joj. Prve riječi koje su razmijenili na peronu bile su jednostavne, ali je njihov eho najavio sve ono što dolazi. Kroz razgovor koji je počeo lagano, a ubrzo prerastao u duboko prepoznavanje, Samanta je polako slagala kockice o tome ko je muškarac koji je preko noći srušio njene strogo postavljene zidove opreza.
Volkan je bio čovjek fascinantne biografije i upečatljivog izgleda. Visok, atletske građe, sa crtama lica koje su odavale snažan karakter i odlučnost, nosio je u sebi šarm svjetskog putnika.
Bio je uspješan politikolog, bivši sportista i strastveni kolekcionar umjetnina, čovjek koji je proputovao svijet, ali je u Barseloni pronašao svoju kreativnu bazu.
Njegov intelekt bio je jednako prodoran kao i njegov pogled, posjedovao je rijetku sposobnost da istovremeno analizira strukturu modernih zgrada i da sa nevjerovatnom strašću govori o skrivenim poetskim kutcima Evrope. U njegovom glasu osjećala se sigurnost čovjeka koji je ostvario svoje ambicije, ali čije srce nije postalo imuno na ljepotu i iznenađenja života.
Dok su razgovarali, Samanta je uvidjela da ispred sebe ima ravnog sebi – nekoga ko ne nudi površne komplimente, već razumije jezik njenih tišina, njenih knjiga i njenih bjegova.
Kada su izašli iz podzemnog lavirinta metroa na toplo barselonsko sunce, Volkan ju je poveo do svog automobila. Bio je to prelijepi, savršeno očuvani oldtajmer kabriolet, mehaničko remek-djelo zelene boje sa kožnim sjedištima, koje je odisalo estetikom zlatnog doba automobilizma. Sa spuštenim krovom, automobil je ubrzo sjekao široke bulevare, ostavljajući iza sebe gradsku prostranost.
MONTJUÏC
Volkan je vozio vješto, vodeći ih krivudavim putevima koji su se penjali visoko iznad Barselone, prema brdu Montjuïc. Dok je mediteranski vjetar mrsio Samantinu kosu, pred njima se otvorio nestvaran panoramski pogled na čitavu katalonsku prijestonicu i beskrajno plavetnilo mora u daljini.
Iz te perspektive, grad je izgledao poput ogromne makete, u kojoj su se preplitali Gaudijevi tornjevi, krovovi i savremeni bulevari. Sjedeći u luksuznom oldtajmeru, pored čovjeka koji je za samo nekoliko sati postao centar njenog novog svijeta, Samanta je osjetila kako se barijere koje je godinama gradila polako tope. Prvi put nakon dugo vremena, dozvolila je sebi da ne misli o tome šta bi trebalo, već samo o tome šta želi.
I upravo joj je taj osjećaj, više od pogleda koji se pred njom pružao, djelovao kao prava sloboda.
Nakon vožnje koja im je pružila osjećaj da drže cijeli grad na dlanu, Volkan joj je predložio mjesto koje ju je potpuno iznenadilo.
Vratio je auto prema gradu i parkirao nedaleko od monumentalnog stadiona.
Sport je u životu nikada nije zanimao, za nju su stadioni bili mjesta rezervisana za statistiku i masu u kojoj se gubi individualnost.
Međutim, pod Volkanovim vođstvom, odlučila je da zakorači u taj novi svijet bez predrasuda.
Kada su ušli, huk publike ju je doslovno zapljusnuo poput snažnog morskog talasa. Desetine hiljada glasova stopilo se u jedan jedinstven, ritmičan eho, praćen zastavama koje su se vijorile u vazduhu i energijom koja je podizala temperaturu na tribinama. Iako i dalje nije pratila samu igru na terenu, Samanta je ostala fascinirana tom nevjerovatnom psihologijom mase. Sviđala joj se ta iskrena, sirova buka, to kolektivno disanje ljudi koji su u tom trenutku zaboravili na svoje svakodnevne brige, uloge i maske.
Te noći Barselona ih je spojila na način koji nijesu mogli da predvide.
NOĆ KOJA MIJENJA SVE
Pogled na osvijetljene tornjeve u daljini i sjenke koje su presijecale barselonske bulevare davao je čitavoj noći filmsku atmosferu. Volkan je iznenada skrenuo prema privatnoj stazi na periferiji grada, gdje se te noći održavala noćna trka klasičnih i sportskih automobila. Buka motora, miris goriva i vrelih guma ispunili su vazduh. Samanta je posmatrala bljeskove farova kako sijeku mrak dok su moćne mašine prolijetale pored njih. Osjetila je kako joj adrenalin ponovo struji kroz vene. Grad više nije bio samo spomenik istorije, već živa scena na kojoj se, pod svjetlima noći, izazivala sudbina.
Nakon trke, Volkan ju je poveo dalje, kroz osvijetljene ulice Barselone, sve dok se nisu našli iznad grada. Ispod njih su svjetla blistala poput rasutih zvijezda, a more je u daljini nestajalo u tamnom plavetnilu noći.
Na kraju puta, pored kamenog vidikovca, čekao ih je automobil koji je izgledao kao da je upravo izašao iz nekog drugog vremena. Bio je to elegantni, restaurirani klasični kabriolet, sa dugim zaobljenim linijama, spuštenim vjetrobranom, kožnim sjedištima boje lješnika i hromiranim detaljima koji su blistali pod uličnim svjetlima. Nije imao ništa od hladne savršenosti modernih automobila. Imao je karakter.
Samanta je zastala pred njim, osmjehujući se.
„Ovaj put nema trke?“ upitala je.
Volkan joj je otvorio vrata.
„Ne. Ovaj put samo Barselona.“
Polako je sjela na mjesto suvozača. Hladan noćni vazduh obgrlio joj je ramena dok se svila njene haljine lagano pomjerala na vjetru. U unutrašnjosti se miješao miris patinirane kože, metala i noći. Kada je Volkan pokrenuo motor, duboki zvuk automobila razlio se tihom ulicom, a Samanta je osjetila onu poznatu, gotovo zaboravljenu lakoću.
Dok su se spuštali prema gradu, prolazili su pored kafića ispunjenih ljudima, terasa na kojima se čuo smijeh i ulica prepunih prolaznika. Barselona je i u kasne sate živjela svojim ritmom. Muzika je dopirala kroz otvorene prozore, svjetla su se presijavala po mokrom asfaltu, a negdje u daljini čuli su se uzvici prolaznika.
Dok je posmatrala tu masu ljudi, osjetila je kako je i sama postala dio te vibracije. A kada se okrenula prema Volkanu, u njegovim očima ugledala je isti onaj žar i slobodu koju je opisivala u svojim najljepšim putopisima.
Samanta je gledala svjetla grada kako promiču pored nje i prvi put nije željela da zna šta će biti na sljedećoj stranici.
Željela je samo da je proživi.
BILJEŽNICA
Kasnije te večeri, kada se grad već presvukao u svoje noćno lice, Samanta i Volkan svratili su u mali lokal skriven između uskih ulica Barselone. Nije bio jedan od onih raskošnih restorana u koje su zalazili turisti. Bio je tih, gotovo skroman, sa nekoliko stolova, prigušenim svjetlima i zidovima na kojima su visile požutjele fotografije nekadašnjih gostiju.
Sjela je preko puta Volkana i naručila piće. Posmatrala ga je kako nešto govori konobaru, kada je primijetila čovjeka koji je sjedio nekoliko stolova dalje.
Bio je srednjih godina, neupadljiv na prvi pogled, ali sa nečim u držanju što je privlačilo pažnju. Nije razgovarao ni sa kim. Ispred njega je stajala zatvorena kožna bilježnica, istrošena po ivicama, kao da je godinama prelazila iz ruke u ruku. Povremeno bi pogledao prema vratima, a zatim prema ulici, kao da nekoga čeka ili od nekoga strahuje.
Kada su im se pogledi sreli, čovjek je na trenutak zastao.
A onda je ustao i prišao njihovom stolu.
„Ako želite da vidite Barselonu kakvu vodiči ne poznaju“, rekao je tiho, „morate prestati da gledate ono što vam pokazuju.“
Volkan ga je pažljivo odmjerio.
„A šta nam onda predlažete?“
Čovjek je pogledao Samantu.
„Da pogledate ono što su vjekovima pokušavali da sakriju.“
Iz unutrašnjeg džepa kaputa izvadio je nekoliko presavijenih papira, ali ih nije pružio. Samo ih je na trenutak pokazao, kao dokaz da njegove riječi nisu prazne.
Govorio je o starim podzemnim prolazima, zapečaćenim prostorijama, privatnim arhivima i dokumentima koji nikada nisu dospjeli u javnost. O mjestima čiji su tragovi nestajali sa mapa i o ključevima koji su se generacijama prenosili iz ruke u ruku. Spomenuo je stare spise, šifre i imena ljudi čije su porodice decenijama čuvale tajne koje nisu smjele izaći na svjetlost dana.
Samanta ga je slušala gotovo bez daha.
„I sve je to zapisano?“ upitala je.
Čovjek je spustio pogled prema svojoj kožnoj bilježnici.
„Ne sve. Ali dovoljno da promijeni ono što mislite da znate.“
Prije nego što je stigao da kaže još nešto, začuo se zvuk stolice koja je naglo udarila o pod.
Dvojica muškaraca pojavila su se na ulazu.
Čovjek za njihovim stolom ih je ugledao i istog trenutka problijedio.
„Ne smijete ovo imati“, rekao je, ovaj put gotovo šapatom.
Zgrabio je bilježnicu i ustao.
Sve se dogodilo u nekoliko sekundi.
Prošao je pored njih, izletio na ulicu i potrčao niz uski prolaz. Dvojica muškaraca krenula su za njim.
Volkan je ustao, ali je bilo prekasno.
Čovjek je već nestao iza ugla.
Na podu, pored stola, ostala je njegova bilježnica.
Samanta ju je podigla.
Bila je teža nego što je izgledala.
Na koricama nije bilo imena. Samo mali, neobičan simbol urezan u kožu.
Volkan joj je prišao i pogledao preko njenog ramena.
„Ne otvaraj je ovdje.“
„Zašto?“
„Zato što su ljudi spremni da nekoga jure kroz pola grada zbog obične bilježnice samo kada ona nije obična.“
Samanta je prešla prstima preko istrošenih korica.
Nije još znala da se u njenim rukama nalazi mapa jedne skrivene Barselone — od zaboravljenih prolaza, starih ključeva, arhiva i tajni koje su vijekovima čuvane daleko od očiju javnosti.
Nije znala ni da će svaka stranica pred njih postaviti novi trag.
Jedan ključ.
Jedan spis.
Jedno ime.
I jedno mjesto na koje će morati da odu.
Pogledala je Volkana.
On je samo kratko klimnuo.
Oboje su znali da se njihov put upravo promijenio.
PUT KOJI NIKO NIJE PLANIRAO
Samanta je, kasnije razmišljajući o tome, naslonila glavu na kožno sjedište, posmatrajući kako se svjetla Barselone pretvaraju u blještave tragove dok su promicali kroz noć. Miris njenog skupog parfema, istog onog koji je nosila na pisti prije samo nekoliko dana, sada se miješao sa mirisom benzina, kože i Volkanovog prepoznatljivog mirisa. Bio je to miris slobode — one koja se ne dobija bez cijene.
Osjetila je kako joj se svila haljine lagano lijepi za kožu od topline i uzbuđenja. Više nije bila lutka u izlogu, pažljivo postavljena da je drugi posmatraju i procjenjuju.
Bila je učesnica vlastite priče, igračica u igri čiji je ulog bio mnogo veći od svega što je do tada poznavala.
Spustila je pogled prema svojim rukama. Nokti su joj i dalje bili savršeno manikirani, kao da pripadaju djevojci koja je još uvijek živjela onim urednim, predvidljivim životom. Ali sada su njene ruke čvrsto stezali bilježnicu čije su stranice mogle da razotkriju tajne i uzdrmaju čitave dinastije.
Samanta je prvi put shvatila da se neke priče ne pišu zato da bi bile lijepe.
Neke se pišu zato da bi promijenile sve.
PUT PREMA PARIZU
Prije nego što je kabriolet definitivno ostavio Barselonu iza sebe i usmjerio ih prema francuskoj granici, grad im je ponudio posljednji, tihi trenutak pred oluju.
Nakon vožnje kroz noćne bulevare, Volkan je zaustavio automobil na uzvišenju sa kojeg se pružao pogled na luku i osvijetljeni horizont. U unutrašnjosti kabrioleta vladala je tišina. Čulo se samo tiho pucketanje zagrijanog motora koji se hladio na noćnom vazduhu.
Samanta je polako otvorila kožnu bilježnicu u krilu.
Pod blagim svjetlom ulične lampe, stranice su otkrivale zamršene skice, geografske koordinate i latinske rečenice ispisane izblijedjelim crnim mastilom. Jedan simbol posebno joj je privukao pažnju — stilizovani svjetionik obavijen rutom kompasa, isti onaj koji je bio urezan na koricama.
„Ovo nisu samo priče o starim prolazima pod Barselonom“, rekla je tiho. „Ovo su rute. Mreža mjesta širom Evrope koja su vjekovima čuvala tragove nečega što je neko očajnički želio da ostane skriveno.“
Volkan se nagnuo prema stranici.
„Pogledaj posljednju zabilješku.“
Na dnu stranice stajalo je samo nekoliko riječi i godina.
Pariz.
A ispod toga:
Adventureland. Skull Rock.
Treća lobanja.
Ključ nije tamo gdje ga traže.
Samanta je nekoliko trenutaka nijemo gledala u riječi.
„Skull Rock?“ izgovorila je.
Volkan je klimnuo.
„U Disneylandu.“
Na njenom licu pojavio se osmijeh nevjerice.
„Hoćeš da kažeš da je sljedeći trag sakriven tamo?“
„Ne znam“, odgovorio je. „Ali ako je čovjek koji je napisao ovo znao šta radi, onda ništa nije zapisano slučajno.“
Samanta je još jednom pogledala bilježnicu. Pomislila je na čudnog čovjeka iz lokala, na ljude koji su ga jurili, na njegov pogled prije nego što je nestao u mračnim ulicama Barselone. Sve je odjednom djelovalo povezano.
Adventureland je bio poznat po svojim pećinama, skrivenim prolazima i gusarskim pričama. Iznad svega toga uzdizao se Skull Rock, ogromna kamena lobanja čije su šuplje očne duplje noću izgledale kao da nešto posmatraju. Zvanični opisi Disneylanda zaista navode taj dio parka kao prostor sa pećinama, skrivenim uvalama i gusarskim skrovištima, što je njihovoj potrazi davalo gotovo savršenu kulisu.
Ali ono što Samanta nije znala bilo je mnogo važnije.
U jednoj od tih lobanja, iza kamena koji je izgledao kao dio zida, čekao je mali metalni ključ.
Ključ koji nije otključavao vrata.
Otključavao je prošlost.
Samanta je zatvorila bilježnicu i privila je uz sebe.
„Onda ne smijemo čekati jutro.“
Volkan je pogledao prema tamnom putu pred njima.
„Spremna?“
Samanta je na trenutak pogledala Barselonu. Njena svjetla treperila su u daljini, Gaudíjevi tornjevi jedva su se nazirali iznad krovova, a more je izgledalo kao beskrajna tamna površina.
„Više nego ikad.“
Volkan je pokrenuo automobil.
Motor je tiho zagrmio, a kabriolet se uključio u noćni saobraćaj. Barselona je polako ostajala iza njih, zajedno sa svojim trgovima, ulicama, tajnama i tragovima koje su tek počeli da razumiju.
Pred njima je bio Pariz.
A negdje među njegovim svjetlima čekala ih je lobanja, skriveni ključ i sljedeća stranica priče koju niko nije želio da bude pronađena.
Samanta je posljednji put pogledala kroz retrovizor.
Barselona je nestajala.
Ali ono što su pronašli u njoj tek je počinjalo da ih prati.