Gledajući trenutnu političku scenu Crne Gore gdje se u parlamentu sve što ima plavu zastavicu usvaja maltene i bez čitanja, što se premijer koji je krenuo da pozdravi publiku i glumce na festivalu filma hitno okreće na kružnom toku u Meljinama, što savjetnik ministra vanjskih poslova tajno prisustvuje konferenciji hrvatskih diplomata u Zagrebu (otkrile su ga kamere TV Herceg-Bosne i objavili u njihovom dnevniku), i da ne nabrajam dalje, sjetih se knjige naše velike glumice Mire Stupice „Šaku soli“ koja nam otvara oči o ljudima koji dođu na vlast.
Mira Stupica je znala o čemu govori kad je rekla: „Vlast je najveća droga. To je droga koja izobličuje osobu, od toga se treba lečiti. Treba otvoriti kliniku za odvikavanje od vlasti!“
To nije rekla ogorčena opozicionarka sa margine. To je rekla žena koja je spavala pored vlasti.
Njena autentična priča je zapisana u toj knjizi „Šaka soli“ (2000). Poslije smrti supruga Bojana Stupice – njene najveće ljubavi, kako je sama govorila: „On je bio jedini, najveći, najbolji, najdublji“ – ostala je sama. I tada u njen život ulazi Cvijetin Mijatović. Partizan, narodni heroj, udovac. I on je upravo izgubio ženu. Mira o tome piše iskreno:
„Brak s Cvijetinom bio je moj beg… On je bio gospodin čovek, jedno divno biće. Mi smo bili prijatelji koji su se sastavili u istoj boli.“
Vjenčali su se 1973. Cvijetin će kasnije postati predsjednik Predsjedništva SFRJ (1980-1981), prvi čovjek države posle Jovanke Broz. Mira postaje prva dama Jugoslavije.
I tu dolazi antologijska scena sa njenim mlađim bratom Borom Todorovićem. Bora je kao mali maštao da se njegova starija sestra uda za kralja. Kad je slavni glumac čuo za Cvijetina, Mira mu je šaljivo dobacila rečenicu za istoriju:
„U socijalizmu, nažalost, nema kralja, ali ja sam se udala za predsednika države. Razumi, uradila sam najviše što sam mogla, u datim okolnostima!“
U toj rečenici je cio Balkan. Ironija, duhovitost i istina.
Živjeli su u vili na Dedinju. I tamo je Mira vidjela obje strane te droge. Vidjela je sjaj – sirene, počasti, pa „princeze sa Dedinja“, žurke na koje dolazi „cela“ Jugoslavija. I videla je kako ta ista sredina izobličuje i ubija. Cvijetinove ćerke iz prvog braka, Mira i Maja Mijatović, te slavne „princeze sa Dedinja“, umiru 1991. godine, obje od predoziranja heroinom, u razmaku od nekoliko meseci. Potom umire i Cvijetin, 1993.
Zato kad Mira kaže da vlast izobličuje, ona to misli doslovno. Uživo je gledala kako droga i vlast idu zajedno – kao dva lica iste potrebe da se pobjegne od sebe.
Simptomi su klasični za svaku zavisnost: tolerancija raste – juče ti je bio dovoljan opštinski odbor, danas ti treba cijela država. Apstinencijalna kriza – pogledajte čovjeka koji je sišao sa vlasti. Drhte mu ruke, nema gdje da ode. I izobličenje ličnosti – počneš da vjeruješ da si nezamjenljiv.
A kakva bi bila ta klinika koju je Mira predložila? Na prijemu – oduzimanje službenog telefona, vozača, sekretarice, obezbjeđenja. Prvih mjesec dana bez gostovanja na televiziji. Terapija radom – da sam odeš u prodavnicu, da čekaš u redu u Domu zdravlja, da čuješ šta ljudi zaista pričaju kad nisi tu.
I šta to konkretno znači danas u Crnoj Gori?
Ako igde Mira zvuči kao da je pisala juče, to je ovdje prisutno.
Imali smo školski primer njene dijagnoze. Trideset tri godine jedan čovek – od 1990. do 2023. Funkcija postaje identitet. Čovjek više ne zna ko je bez te droge.
Naivno smo pomislili da je 30. avgust bio idealan za otvaranje te klinike za odvikavanje. Da će se pokazati kako se može živjeti i bez vlasti.
Upravo i ove, 2026. godine gledamo paradoks. Imamo vlast koja je došla na talasu „nikad više dugotrajna vlast“, a već primjećujemo iste simptome u malom.
S jedne strane – istorijski iskorak. Skupština usvaja amandmane na Ustav prvi put poslije 13 godina, jednoglasno, 68 poslanika za. Vlast i opozicija zajedno. Ministar pravde izlazi iz Sudskog savjeta, jača se nezavisnost Centralne banke. EU pozdravlja, korak ka zatvaranju poglavlja 17 i 23. Znak zrelosti.
S druge strane – Podgorica. Tri izbora za četiri godine. Vlast u glavnom gradu se ruši zbog kolektora u Botunu, zbog identitetskih pitanja – srpskog jezika, trobojke, dvojnog državljanstva. DNP izlazi iz Vlade premijera Milojka Spajića i iz gradske vlasti. Gradonačelnik Saša Mujović ostaje bez većine. Prijeti prinudna uprava.
I svi govore isto: „Ne možemo bez nas.
E, to je ta droga.
U Crnoj Gori, dakle, nije problem samo ko je na vlasti. Problem je što je vlast ovdje i dalje shvaćena kao plijen, a ne kao služba. Dokle god je tako, mijenjaćemo dilere, ali ne i zavisnost.
Mira bi danas, da prošeta od Podgorice, pa do beogradskog Sava Centra i banjalučkog Borika gdje će 2. i 3. oktobra biti premijere remek- djela njenog Zafranovića – filma „Zlatni rez 42: Djeca Kozare“, samo odmahnula glavom i rekla: „Klinika nam je potrebna, ali ne za jednu partiju. Za čitav sistem1“
Njen citat ne pita jesi li za DPS ili za PES ili za budućnost Crne Gore. Pita te: jesi li spreman da siđeš sa vlasti? Da li znaš da živiš bez funkcije?
Odgovor na to pitanje će odlučiti hoćemo li u EU, ili ćemo ostati u čekaonici klinike za odvikavanje.
Perica Đaković