Bivši poslanik i član Odbora za bezbjednost i odbranu, Nebojša Medojević, poručio je u objavi na Fejsbuku da su građani Crne Gore još jednom svjedoci klasične predstave iz repertoara partijskog menadžmenta EPCG-a i Vlade koja ga drži pod kontrolom.
On je podsjetio da je predsjednik Odbora direktora Milutin Đukanović danas izašao sa izjavom da „cijena struje ostaje stabilna“, da „nema najava ni okolnosti za promjenu“, da se „vodi računa o standardu građana“ i da je fokus na „novim megavatima i energetskoj sigurnosti“.
„U isto vrijeme, završni račun za 2025. godinu – usvojen od strane akcionara – pokazuje neto gubitak od 92,12 miliona eura (konsolidovano oko 100 miliona). To je najteži finansijski udarac ovoj kompaniji od početka milenijuma. Kompanija koja je nekada bila značajan donator budžetu sada prima državnu pomoć, povećava dugove, iscrpljuje likvidnost i akumulira obaveze prema dobavljačima“, navodi on.
Ovo, kako podvlači, nije „odgovorno upravljanje“. Ovo je populistička demagogija koja maskira strukturni kolaps i sistematsku korupciju.
Rekordni gubitak nije „viša sila“ – to je rezultat lošeg upravljanja
Kako objašnjava Medojević, uprava i Vlada stalno ponavljaju mantru: osam mjeseci zastoja TE Pljevlja zbog „ekološke rekonstrukcije“ + nepovoljna hidrologija = uvoz od skoro 1.000 GWh i gubitak od 90+ miliona. Istina je brutalnija.
„Ekološka rekonstrukcija TE Pljevlja, projekat koji je građane koštao preko 200 miliona eura (direktno i indirektno), pretvorila se u fijasko. Postrojenje je bilo van pogona osam mjeseci, a finalni efekat je da će, prema evropskim pravilima, moći da radi samo ograničen broj sati godišnje. Umjesto moderne, čiste termoelektrane, dobili smo skupu ruševinu koja i dalje truje Pljevlja, a EPCG je izgubila stabilan bazni izvor“, tvrdi Medojević.
Za bivšeg poslanika, to nije investicija – to je pljačka kroz ugovore, kašnjenja, penale koji se ne naplaćuju i političku zaštitu izvođača.
Kako dodaje, hidrologija je bila loša, ali nije prvi put.
„Profesionalan menadžment bi imao rezerve, hedžing, diversifikaciju i rezervne kapacitete. Ova uprava ima partijsko zapošljavanje, administrativne uhljebe i „Solar“ firme koje gutaju desetine miliona kao crne rupe“, tvrdi on.
Objašnjava da gubitak od 92 miliona nije prirodna katastrofa – to je posljedica godina loših odluka: kupovina imovine Željezare bez studije opravdanosti (šteta preko 30 miliona); masovno zapošljavanje partijskih kadrova; štetni ugovori; potpuno odsustvo kontrole troškova.
„Stabilna cijena“ – prenošenje tereta na budućnost i poreske obveznike
Medojević podsjeća da Đukanović kaže da je od 2023. EPCG samostalno donosila odluke o cijenama i da je stabilnost štitila standard građana. Lijepo zvuči.
„U stvarnosti, dok se cijena drži vještački niskom, kompanija tone u minus, troši gotovinu, zadužuje se i postaje zavisna od državne pomoći (već 70 miliona)“, napominje.
„To nije socijalna politika. To je klasičan model partijskog populizma: kupovina političkih poena danas, a račun sjutra plaćaju građani kroz veće poreze, veći javni dug ili eventualno drastično poskupljenje kada više ne bude moguće sakrivati bankrot“, jasan je Medojević.
Strukturni problemi ostaju: previsoki troškovi, niska efikasnost, zavisnost od uvoza i političko, umjesto stručnog, upravljanje.
„Cijena struje u Crnoj Gori je niža nego u većini zemalja regiona – tačno. Ali to nije zasluga genijalnog menadžmenta, već odluke da se gubitak prebaci na bilans kompanije i države“, podvlači.
Dodaje da kada CBAM i puni ETS troškovi stignu (procjene idu i do 100+ miliona godišnje samo za TE), ta „stabilnost“ će se raspasti kao kula od karata.
„Novi megavati“ kao dimna zavjesa
Medojević dodaje da Đukanović nabraja solarne projekte (Kapino Polje, Željezara, brane…), Gvozd, baterije, partnerstvo sa Masdarom, modernizaciju Perućice… Sve to zvuči impresivno na papiru.
U praksi: veliki dio se finansira kreditima (EBRD, KfW…) koje će plaćati generacije; kapaciteti su mali u odnosu na potrebe i gubitke; dok se grade „zeleni“ megavati, osnovni sistem tone jer se partijski kadrovi bave političkim marketingom umjesto proizvodnjom.
„Ovo je tipičan obrazac: dok se prave sjajne prezentacije o energetskoj tranziciji i ‘razvojnoj šansi’, pravi novac nestaje u netransparentnim ugovorima, prekomjernom zapošljavanju i projektima koji ne daju povrat“, jasan je on.
Podsjeća da je EPCG iz pozicije od 250 miliona gotovine prije nekoliko godina došla do situacije da je izgubila pola milijarde finansijske snage. To nije tranzicija – to je uništavanje.
„Kada je italijanska A2A 2018. godine napustila EPCG (nakon privatizacije i kasnijeg otkupa akcija od strane države), kompanija je ostala sa značajnim likvidnim sredstvima – oko 250 miliona eura čiste gotovine na računima. To je bila izuzetna polazna pozicija: jaka likvidnost, relativno niska zaduženost i mogućnost da se bez većih problema finansiraju investicije, modernizacija i zaštita od tržišnih šokova“, dodatno pojašnjava Medojević.
U tom trenutku EPCG je bila u stanju da bude neto punilac budžeta, a ne primalac pomoći.
Šta se desilo u međuvremenu – približno osam godina državnog upravljanja
Gotovina je dramatično pala. Na kraju 2023. i 2024. godine stanje gotovine i gotovinskih ekvivalenata kretalo se oko 48–51 milion eura. To je pad od skoro 200 miliona samo na stavci likvidnosti. Gubici su se akumulirali. 2025. godina donijela je neto gubitak od 92,1 milion eura (konsolidovano oko 100 miliona). Ranije su postojali periodi značajnih minusa zbog suša, uvoza i drugih faktora. Kumulativno, kompanija je prešla iz pozicije solidnih rezervi u crveno.
„Dugovi i obaveze su porasli. Kratkoročne i dugoročne obaveze su se povećale, likvidnost je postala napeta (koeficijenti likvidnosti pokazuju ranjivost), a kompanija je počela da prima državnu pomoć (spominje se i do 70 miliona eura)“, navodi on.
Napominje da je od nekadašnjeg punioca budžeta postala je korisnik državne podrške.
„Finansijska snaga“ je širi pojam od same gotovine i obuhvata: gubitak likvidnih rezervi; eroziju kapitala kroz kumulativne gubitke; povećanje zaduženosti i obaveza prema dobavljačima; propuštene prilike (novac koji je mogao generisati prinos ili služiti kao amortizer); troškove neuspjelih ili precijenjenih projekata (posebno ekološka rekonstrukcija TE Pljevlja, koja je građane i kompaniju koštala preko 200 miliona eura ukupnog efekta, a dugoročno ograničava rad postrojenja).
„Kada se sve sabere – potrošena gotovina + kumulativni gubici + povećani dugovi + troškovi projekata koji nisu donijeli očekivanu vrijednost – dolazi se do procjene gubitka od oko pola milijarde eura finansijske snage u periodu od 2018. do 2025/2026. godine“, tvrdi.
Zašto se to ne može opravdati „tranzicijom“ ili „investicijama“
Nastavak teksta prenosimo u cjelosti:
Uprava i Vlada često prikazuju ovaj period kao neophodnu energetsku tranziciju i ulaganje u budućnost (solari, vjetroparkovi, rekonstrukcija TE, baterije…). Međutim: novac se trošio i na projekte čiji je efekat upitan ili negativan (TE Pljevlja nakon rekonstrukcije neće moći da radi punim kapacitetom po novim evropskim standardima); istovremeno su rasli troškovi partijskog zapošljavanja, administracije i netransparentnih ugovora; cijena struje se držala vještački niskom (što je politički korisno), ali se teret prebacio na bilans kompanije – što dugoročno ugrožava i građane kroz buduća poskupljenja, veći javni dug ili još veće subvencije.
Ako bi se radilo o pravoj tranziciji, kompanija bi nakon osam godina imala jaču, a ne slabiju finansijsku poziciju: više sopstvene proizvodnje, bolju likvidnost, manju zavisnost od uvoza i državne pomoći.
Umjesto toga, imamo iscrpljene rezerve, rekordne gubitke i oslanjanje na kredite i pomoć države.
250 miliona eura gotovine 2018. godine bila je kapitalna prednost. Do 2025/2026. ta prednost je pretvorena u slabost: gotovina je spala na oko 50 miliona, uz velike gubitke, veće dugove i oslanjanje na budžet.
„Pola milijarde gubitka finansijske snage“ nije aritmetički tačan iznos sa jedne bilansne stavke, nego realistična procjena ukupne erozije – likvidnosti, kapitala, kreditne sposobnosti i budućeg potencijala.
U tom kontekstu, govoriti o „tranziciji“ zvuči kao prikrivanje stvarnosti. To je rezultat lošeg upravljanja, politizacije i odluka koje su više služile kratkoročnim političkim ciljevima nego dugoročnoj snazi kompanije i energetskoj sigurnosti Crne Gore.
Odluka nije hrabra – ona je kukavička i štetna. Ova odluka je dobra za partije na vlasti i pojedince u menadžmentu, ali je katastrofalna za EPCG i državu.
Ne povećavati cijenu dok kompanija pravi rekordne gubitke nije briga o građanima. To je pokušaj da se sakrije da je EPCG pod ovom upravom i ovom Vladom pretvorena u instrument partijskog bogaćenja i političke kontrole.
Prava briga o građanima značila bi: hitnu nezavisnu forenzičku reviziju svih ugovora (Željezara, TE rekonstrukcija, Solar, nabavke); smjenu partijskog menadžmenta i postavljanje profesionalnog, odgovornog tima sa jasnim mandatom da sanira štetu; transparentno priznanje gubitaka i plan oporavka koji ne počiva na novim kreditima i državnoj pomoći; krivičnu odgovornost za one koji su svjesno donosili štetne odluke.
Struja je roba kao i svaka druga. Cijena električne energije nije socijalna kategorija. Vještački niska cijena subvencioniše sve korisnike linearno – i Đukanovića i korisnike MOP-a.
Socijalna politika treba da prepozna najsiromašnije stanovnike i da im odobri besplatni minimalni paket za najnužnije potrebe ili subvencije na cijenu do određene potrošnje.
Umjesto toga, dobijamo saopštenja o „stabilnoj cijeni“ i „novim megavatima“. To je jezik onih koji su već uništili jednu od najvažnijih državnih kompanija i sada pokušavaju da prodaju maglu dok brod tone.
EPCG više nije energetska kompanija u pravom smislu – postala je žrtva korupcije, neznanja i partijskog upravljanja. I dok god se to ne promijeni, svaka „odluka o stabilnoj cijeni“ samo produbljuje propast.
Građani to već plaćaju – samo još ne znaju koliko će račun na kraju biti velik.