Da li su se nečega uplašili u vremenu našeg hoda ka Evropskoj uniji ili su možda bili zauzeti nekim ranije preuzetim obavezama, ostavljam da zaključite sami.
Ali činjenica je da nijesmo vidjeli ni predsjednike države, Vlade, Skupštine, ni njihove zamjenike, sekretare, podsekretare, savjetnike, pa ni portire.
Da li je za njih Lordanova ispovijest bila tabu tema?
Za razliku od njih, vidjeli smo ugledne ljude iz cijele Crne Gore, pa i susjednih država. Vidjeli smo i jednog uglednog advokata kome nije bilo ispod časti da sjedi na stepenicama. Ljudi su se tiskali da vide i čuju posljednjeg Mohikanca u borbi za istinu.
Čovjeka koji ima hrabrosti da priča o onome što je radio dio njegovog naroda. Jer on sa ponosom ističe da je Hrvat i Jugosloven. Čovjeka koji je doživio da dvaput bude prognan iz svoje rodne zemlje.
Čovjeka koji je zbog svojih principa propustio da sa „Okupacijom u 26 slika“, još 1978. godine, dobije Oskara, a sada se grčevito bori da njegov tek završeni film „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ stigne u kina i pred publiku.
To što je izostalo prisustvo političara i ne čudi. Ali ono što još više čudi jeste izostanak medija, koji se nijesu udostojili ni jednom rečenicom profesionalno zabilježiti jedan kulturni događaj o kojem će se dugo pričati.
Ako je Lordan svoj život posvetio borbi protiv zla, ukazujući na strahote Pavelićeve genocidne politike i njegovih genocidnih logora, prije svega Jasenovca, upućujući pitanje da li će za planska ubistva Jevreja, Srba i Roma iko odgovarati, ukazujući da ta priča još nije završena, onda je sasvim razumljivo što postavlja sebi, nama i svijetu jedno veliko pitanje:
Hoće li iko od hrvatskih političara smoći snage, poput Vili Branta, koji je kleknuo u Aušvicu i zatražio oproštaj u ime svoga naroda za zvjerstva koja su tamo učinjena?
Duboko odzvanja i njegova rečenica:
„Ja se nadam da sam sa sebe i djela svog naroda skinuo tu krvavu ustašku košulju.“
A da li je?
Ostaje da se vidi.
Za sada ga je, kako kaže, razočarao njegov Zapad, u koji je vjerovao, a koji nije prihvatio da prikaže njegov film. Izgleda – i ne samo Zapad, nego i njegov Balkan, gdje se sve to i odigralo.
Što bi rekli – najteže je pogledati se u ogledalo i reći: „Tako je bilo. Ne ponovilo se.“
Ali, nažalost, kako reče Lordan – kod nas se ponovilo.
To što nije uspjelo Paveliću od 1941. do 1945. godine, uz pomoć Hitlera, pošlo je za rukom 1995. nekim novim licima, uz logističku podršku „Amera“.
Završna scena, kada Bog vraća „srbosek“uz riječi to je vaš probem i te kako upozorava.
Perica Đaković
Kako crnogorski zvanični i, tako i mediji – ovim postupkom pokazuju, potvrđuju SVOJ antifašizam, kojeg su im puna usta!