Zaista, da budem iskren, pored sijaset tema koje se svakodnevno izlažu na stolu crnogorske političke i društvene scene, što bi se reklo, nikad jeftinija, a bogatija nije bila ta „ol-inkluziv“ ponuda. Ipak, nakon što mi je jedan dobronamjerni taksista rekao: „Dobri moj, ovo kuda mi idemo, sve je ovo đavo ponio!“, sjetio sam se Andrićevih riječi.
Kada su ga drugovi iz komiteta kritikovali što stoji ispred kuće i razgovara sa, po njihovom mišljenju, priprostim poštarima i smetlarima, koji su ga oslovljavali sa „gospodine“, on im je samo odgovorio: „Drugovi, nikad ne znate iz čijih ćete usta čuti pravu riječ!“
I tako ja lako shvatih da su riječi mog taksiste, njegova priča o našim političarima i stanju u državi, kao voda na izvoru – bistra i jasna, pa joj prevodilac ne treba. A kad sam već pomislio da batalim pisanje, on mi na izlazu, uz ono „adio“, reče:
„Meštre, šta ćeš novo napisat?“
Razmišljao sam nekoliko dana, pa poslušah tog dobrog taksistu koji, uz nikad bolju penziju, barem tako se hvale oni iz skupštinskih klupa, da bi živio iole onako kako ga oni ubjeđuju da može, mora ponovo da sjedne za volan, umjesto da uživa u raskoši te penzije. A po ovom novom modelu premijera, neće znati ni do kada će je uopšte primati.
O novom ekonomskom programu ovih dana svi nešto pričaju, a po priči lako možete prepoznati ko kome pripada, ko su navijači, mada sumnjam da to rade džabe. Naravno, niko ne smije previše da kritikuje jer se boji kako će ga ocijeniti njegovi glasači. Znate ono: ko kod nas ne voli lovu bez motike, pa ni veće plate bez pokrića.
U Crnoj Gori je to još od vremena knjaza Nikole, koji je znao da se zadužuje u ime naroda. Ni sada nije problem zadužiti se, jer kad dođe vrijeme da se podvuče crta, ko zna gdje će ko sjedjeti.
E, da se vratim mom taksisti, koji je jedan od čak 130.000 penzionera. Dakle, riječ je o najvećem bazenu birača, o snazi koja može da preokrene kompletnu političku scenu.
Znaju to dobro političari još od vremena jedinstvenog DPS-a, a posebno Milo, koji je svoje ljude odlično infiltrirao u mjesne organizacije. Znaju to i Jakov i Milojko, koji su, nastupajući sa programom „Evropa sad“, prvo na bilborde okačili povećanje minimalne penzije i, naravno, odnijeli izbornu pobjedu.
I dok su se političari brzo snašli, dotle penzioneri nikako da se saberu i organizuju, da shvate da su predugo bili pioni u tuđim rukama. Džaba im i udruženja i partija koju su osnovali kad ih još nema u poslaničkim klupama, tamo gdje se odlučuje i o njihovoj sudbini.
Treba razmisliti da li je sazrio trenutak da se udruženja i partija penzionera i invalida rada oslobode dosadašnjih stega i ustaljenih načina razmišljanja, te da dovedu nove, u narodu prepoznatljive ljude.
Na primjer, tu je bivši direktor Fonda PIO Ranko Aligrudić, pa prepoznatljivi, rječiti i bez dlake na jeziku Bjelopoljac Svetozar Čabarkapa, Sadik Klimenta iz Rožaja, Vukčević i Marković iz Podgorice… I da ne nabrajamo dalje, jer sigurno među 160.000 penzionera ima >časnih i pametnih ljudi koji su u stanju da vode i državu. Uostalom, to su ljudi koji su je i stvarali.
Oni ne treba da dijele lažne nade, već da govore živu istinu i vode borbu za svoju, ali i sudbinu svih penzionera.
Neka samo počnu od očuvanja Fonda PIO i vraćanja nekadašnjeg odnosa plata i penzija, kada su penzije iznosile od 65 do 75 odsto plate. A da ne spominjemo da bi država trebalo da im vrati ukradenu i otetu imovinu, opljačkanu kroz tranziciju.
Penzioneri, razmislite: da li ste potrebniji jedni drugima ili su vam bliži političari i njihove šarene laže?
Lako je izračunati kolika bi politička snaga tu mogla da se krije. Kada bi samo 20 odsto članova dalo svoj glas toj opciji, to bi već bila cifra od 32.000 glasova. A koliko je to poslaničkih mandata?
Zato, penzioneri, razmislite! Ne čekajte lažna obećanja i milostinju, jer vi ste stvarali ovu zemlju i nijeste vi njoj dužni – ona je dužna vama.
Perica Đaković