Dok se gotovo poslije sedam decenija od završetka Drugog svjetskog rata nacističko nasljeđe uglavnom posmatra kao istorijska opomena, u dijelu postjugoslovenskog prostora rasprava o ustaškoj ideologiji, simbolima NDH i odnosu prema Srbima i dalje nije zatvoreno istorijsko pitanje.
Naprotiv, ono se vraća u središte politike, otvarajući pitanje koliko su društva regiona zaista raskrstila sa ideologijama i simbolima koji su doveli do tragičnog stradanja.
Upravo u tom kontekstu treba posmatrati i riječi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića sa 81. zasjedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija.
Njegova izjava o Hrvatskoj i „ponovnom uzdizanju nacizma“ predstavlja prije svega upozorenje da se ustaško nasljeđe ne smije posmatrati kao zatvoreno istorijsko pitanje niti isključivo kao unutrašnja stvar Hrvatske, već i kao pitanje odnosa prema žrtvama Drugog svjetskog rata, prije svega Srbima, Jevrejima i Romima.
– Nama u Srbiji je najteže kada u našem okruženju vidimo ponovno uzdizanje nacizma na pijedestalu društvenih vrijednosti, posebno u Hrvatskoj, koja se ponosi i svojom nacističkom prošlošću i upotrebom nacističkih slogana i simbola danas.
Srpski narod koji je najviše stradao od nacističke ruke, ne može da prihvati povampirenje najstrašnijih duhova prošlosti odgovornih za smrt stotina hiljada Srba, Jevreja i Roma u monstruoznim koncentracionim logorima poput Jasenovca – rekao je Aleksandar Vučić govoreći na Generalnoj skupštini.
O ponovnoj afirmaciji ustaške ideologije, za Srpski nedjeljnik Kompas govorio je istoričar Čedomir Antić.
On smatra da je pojam nacizma poslije 1945. godine vremenom doživio svojevrsnu inflaciju, jer se danas, kako navodi, koristi za veoma širok spektar političkih pojava. Ipak, kada je riječ o Hrvatskoj, Antić smatra da postoje razlozi za posebnu pažnju zbog odnosa dijela javnosti prema nasljeđu NDH.
– U Hrvatskoj danas, prema statistikama koje su objavljene u njihovim novinama, imate udvostručen broj onih koji smatraju da je postojanje Nezavisne Države Hrvatske bila pozitivna pojava. U Hrvatskoj se sve više ljudi ne određuje negativno prema ovoj tvorevini.
Takođe imate primjer studenata Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu, koji ne vjeruju u to da su se tokom Drugog svjetskog rata sprovodila javna vješanja – istakao je Antić.
Relativizacija NDH nije ograničena samo na desnicu. Politički napadi na Srbe i izjave mržnje dolaze i sa lijevog dijela političkog spektra. Antić u tome vidi svojevrsnu potvrdu da su elementi ustaške i nacističke ideologije prodrli duboko u hrvatsko društvo i da danas gotovo da ne postoje političke snage spremne da se jasno suprotstave toj mračnoj prošlosti.
– Mali dio ljevice danas u Hrvatskoj je spreman da kritikuje NDH. Čak i kada postoje, te kritike govore o nekolicini ljudi koji su otpadnici od politike i koji su zločine činili na svoju ruku.
„Hrvatski identitetski problem“
Govoreći o položaju Srba u Hrvatskoj danas, Antić smatra da se pitanje odnosa prema Srbima ne može posmatrati odvojeno od načina na koji je formiran hrvatski nacionalni identitet.
– Međutim, kada sagledate napade na Srbe u Hrvatskoj koji se odvijaju danas, tu postoji jedinstvo političkog stava, zato što je mržnja prema Srbima utkana u same temelje njihove državnosti. Hrvatska je zasnovana na mržnji prema Srbima.
Danas uveliko u Hrvatskoj imate napade na Srbe, oko 300 godišnje, dakle napade nakon što su protjerali 80 odsto Srba sa svoje teritorije. Hrvatski narod ima identitetski problem. On postoji samo dok se određuje prema Srbima.
Na pitanje zbog čega, po njegovom mišljenju, postoji tolerancija prema ovakvim oblicima izražavanja mržnje, Antić ukazuje na različite stavove međunarodne zajednice.
– Imate veliki broj zemalja Azije, Latinske Amerike i Rusija koji razumiju šta se dešava u Hrvatskoj i nemaju stav saučesnika iz svjetskih ratova i onih koji bi željeli da cijeli svijet bude servilan i spreman za asimilaciju kao Hrvatska.
Dobro je što je Aleksandar Vučić ovo spomenuo jer već od ranije se u Hrvatskoj organizuju peticije kako bi se dozvolila upotreba pozdrava „Za dom spremni“, dok Srbiju kritikuju za logor „Staro sajmište“, koji je bio na teritoriji NDH, a srpske okupacione vlasti su bile nemoćne da bi se upoređivale sa vlastima NDH.
Odnos prema žrtvama
Na Vučićeve riječi o „moralnim pridikama“ koje Srbija trpi, Antić nadovezuje ocjenu da se u političkim sukobima često dešava da oni koji su odgovorni za zločine pokušavaju da odgovornost prebace na žrtve.
– Oni koji čine zločine uvijek će nešto zamjeriti žrtvama kako bi opravdali svoje postupke. Takav je slučaj ne samo u Hrvatskoj, već i na Kosovu i Metohiji.
Kao primjer navodi odnos prema nekadašnjem komandantu OVK Hašimu Tačiju i Milanu Lukiću, koji je kao ratni zločinac osuđen za mnogo manje žrtava.
– Hašim Tači, za koga pretpostavljam da će biti oslobođen, a koji je sam naveo da je imao kodni naziv „Zmija“, dobija tretman kao zaštićena trudnica, dok se prema Lukiću ponašaju kao prema zvijeri, iako nije bilo humanitarne krize do dolaska međunarodnih snaga na Kosovu i Metohiji.
On smatra da se u međunarodnim odnosima ne primjenjuju uvijek isti standardi kada je riječ o istorijskim zločinima, simbolima i odgovornosti.
– Prije 17 godina u Hrvatskoj je napadan čak i patrijarh Pavle, kome se ništa politički ne može zamjeriti, a čak je i kablovski emiter SBB ukinuo hrvatske kanale kako se ne bi izazvalo uznemirenje srpske javnosti za vrijeme sahrane. Sa druge strane, imate slučaj Dinka Šakića koji je sahranjen u ustaškoj uniformi.
Zatim, Praljak je komemoriran u sali Vatroslav Lisinski. Takođe, slučaj u Austriji, koja je dala 50 odsto ratnih zločinaca tokom Drugog svjetskog rata, i tamo se ljudi sahranjuju u uniformama Vermahta, i niko im to ne zamjera – zaključuje Čedomir Antić za Srpski nedjeljnik Kompas.
Za Antića, upravo ovakvi primjeri pokazuju da odnos prema istorijskim zločinima i njihovim simbolima ni danas nije lišen politike i dvostrukih aršina. Dok se jedni događaji i simboli iz prošlosti s pravom osuđuju, drugi se, kako smatra, relativizuju ili potiskuju iz javnog sjećanja.
Upravo zato pitanje ustaškog nasljeđa, gotovo osam decenija poslije Drugog svjetskog rata, i dalje prevazilazi okvir istorijske rasprave.
U tom smislu, Vučićevo obraćanje u Ujedinjenim nacijama nije bilo samo podsjećanje na Jasenovac i stradanje Srba, Jevreja i Roma.
Bio je to pokušaj da se pitanje odnosa prema ustaškom nasljeđu izmjesti iz regionalnog političkog prostora i postavi pred širu međunarodnu javnost jer suočavanje sa prošlošću u Hrvatskoj još uvijek nije zatvoreno.
Tačno! No, o tom nacionu, najbolje su rekli, J.Dučić, pesnik i diplomata i T. Ruzvelt, predsednik SAD, kao i natpis na katedrali u nemačkom gradu, koji glasi, „sačuvaj nas Bože, gladi, Hrvata i kuge“.