Koliko god da želimo da živimo apolitično, to u ovim danima malo kome polazi za rukom. Koliko god se trudio da se zadržim samo na Crnoj Gori i ignorišem zbivanja u komšiluku, to ispade nemoguće. Neću ulaziti u dubinu tematike. Ovdje mislim na duel između „Srbija pobjeđuje“ i Studentske liste. Taj odnos i tu borbu za glasove ostavio bih braći u Srbiji da sami riješe između sebe, ili što bi narod rekao: neka podijele po onoj narodnoj – „kom opanci, kom obojci“.
Meni lično je za oko, ili bolje reći za uvo, zapelo nešto sasvim drugo. To su priče koje odašilju čelni ljudi onoga što je narod znao da nazove „dva oka u glavi“.
Pa da krenem. A to znate svi dobro: crnogorski premijer se prije otprilike mjesec dana, ničim izazvan, samo pojavio na malom ekranu i ispričao najnoviju svoju priču, ili, kako reče, nastavak Evrope sad 1 i 2, pod nazivom „Euro model“.
Sve je te večeri prštalo od povišica plata. Evri su dijeljeni, reklo bi se, šakom i kapom, još izdašnije nego kada smo preko bilborda promovisali novu minimalnu penziju, izjednačivši one koji su radili 40 godina sa onima koji su radili petnaestak ili dvadeset. Pošteno za njih, ali nekorektno prema onima drugima.
Tako i sada: najniža plata za one sa osnovnom školom – 1.000, za srednjoškolce – 1.250, a za visokoškolce – 1.400 evra! Sve to lijepo zvuči. Ko ne bi htio tolike plate? Ali postoji ipak jedno malo „ali“. Niko ne govori da će se plaćati rad, odnosno učinak. Gdje su tu razredi unutar iste grupacije?
Onako, Milojko te večeri istrese ideju kao Deda Mraz svoju torbu pred okupljenom djecom i, rekao bih, zateče sve, pa i svog ministra finansija Vukovića, koji već mjesec dana ne uspijeva da pohvata sve konce te priče. A ako je iko prvi trebalo da iznese tu ideju, onda je to, po hijerarhiji, trebalo da bude upravo on.
Ali često znamo čuti kako mi živimo u zemlji čuda.
I dok se sada, kao mala djeca, igramo novom igračkom, naš tajanstveni premijer samo se smješka i ponavlja kako smo praktično na foto-finišu za ulazak u EU.
Zaboravljaju novinari, u tim malobrojnim susretima, da ga priupitaju šta je sa najavljenim autoputem, brzom cestom, Jadransko-jonskim koridorom, Veljim brdom… A tek priča o tržištu kriptovaluta! To je baš tabu-tema, veća od Srebrenice i Jasenovca, a nije ni jedina. Da ne spominjemo obećane investicije, počev od one japanske, vrijedne milijardu, pa nadalje.
A bez investicija nema ni povećanja plata.
Dakle, toliko ukratko o priči „jednog oka u glavi“. A ono drugo?
Sinoć sam gledao gostovanje Vučića na jednoj srpskoj televiziji. Volio ga ili ne volio čovjek – a, da kažem, ja za razliku od nekih ne glasam u Srbiji – svaka njegova priča o eventualnom povećanju zarada svodi se na nove investicije, nova zapošljavanja, radove na infrastrukturi i nove koridore i brze pruge.
Ono što mi je posebno privuklo pažnju, jeste priznanje sopstvene greške. Govoreći o izgradnji kliničkih centara u Beogradu, Novom Sadu i Nišu, kao i druge faze Instituta za kardiovaskularne bolesti „Dedinje“, priznao je da su on i njegov tim zaboravili na domove zdravlja po Srbiji. Zato će, kako je najavio, u narednom periodu svaki od njih dobiti CT uređaj, mamograf i rendgen-uređaj, čime bi se zdravstvena zaštita i usluga približile narodu.
Takođe mi je ostalo da mi odzvanja u ušima kako će, ukoliko bude izabran za premijera, svesti Vladu na 12 ministara.
A koliko ono mi sada imamo? Ne zna im broj ni sam premijer, jer je 44. Vlada proizvod političke nagodbe, tako da čak 35 članova najglomaznije vlade u istoriji – tek podmirilo velike apetite.
Dakle, da konstatujem: u Srbiji je finiš izborne kampanje, pa njihovog eventualnog kandidata za premijera možete svakodnevno sresti među narodom, po selima i gradovima širom Srbije, što je, rekao bi neko, sasvim logično za nekoga ko hoće ozbiljno da se bavi politikom.
Mi smo još daleko od izbora, mada se predizborne aktivnosti debelo osjećaju – od Spajićevog „Euro modela“ do DPS-ovog trećeg pokušaja skidanja Mandića…
I tako, dok predizborni dani teku, nekako u tišini svega čuju se pripreme nekih manjih političkih subjekata, ali i nezadovoljstvo u najvećem bazenu političkih glasova – među crnogorskim penzionerima.
Njihova priča sa sjevera polako se širi i mogla bi, poput litija, da zapljusne Crnu Goru.
Perica Đaković