Odluka da se osiguranicima u Crnoj Gori uskrati pravo na banjsko liječenje (medicinsku rehabilitaciju) ukoliko prethodno nisu prošli kroz operativnu salu predstavlja školski primjer apsurda u zdravstvenom sistemu. Ovakva rigidna administrativna barijera direktno prkosi osnovnim postulatima moderne medicine, a posebno ortopedije, gdje bi ključni cilj morao biti – spriječiti, a ne tek naknadno liječiti.
Evo zbog čega je ovakvo pravilo potpuno nelogično i dugoročno štetno:
1. Gaženje principa preventive i rane intervencije
Svi ljekari, od studentskih dana pa kroz cijelu karijeru, ponavljaju zlatno pravilo: Bolje spriječiti nego liječiti. Kod hroničnih ortopedskih oboljenja, degenerativnih promjena na zglobovima (artroze, koksartroze, gonartroze) ili problema sa kičmenim stubom, pravovremena fizikalna terapija i banjski tretman mogu:
- Zaustaviti ili drastično usporiti propadanje tkiva.
- Odložiti potrebu za ugradnjom vještačkih zglobova za više godina, pa čak i decenija.
- Održati pacijenta radno sposobnim i funkcionalnim.
Natjerati pacijenta da čeka da mu stanje toliko progredira da postane kandidat za skalpel, samo da bi dobio pravo na banju, medicinski je potpuno neodbranjivo.
2. Ekonomska neodrživost (Skuplja pita nego tepsija)
Kada sistem postavi uslov „prvo operacija, pa onda rehabilitacija“, on sam sebi pravi ogroman finansijski trošak.
- Cijena preventive: Nekoliko sedmica banjskog liječenja i fizikalne terapije košta neuporedivo manje.
- Cijena operative: Operativni zahvati (poput ugradnje endoproteze kuka ili koljena), bolnički dani, anestezija, rad hirurškog tima, a potom opet neminovna rehabilitacija, koštaju državu hiljade evra po pacijentu.
Sistem, dakle, svjesno bira skuplju i invazivniju opciju umjesto jeftinije i bezbolnije.
3. Stvaranje vještačkih gužvi i lista čekanja
Ortopedske klinike u Crnoj Gori već su preopterećene, a liste čekanja za operacije kuka ili koljena preduge. Kada ljudima koji su u ranoj ili srednjoj fazi bolesti uskratite banjsku njegu, njihovo stanje se rapidno pogoršava. Ti ljudi ubrzo postaju teški bolesnici koji moraju na operaciju, čime se dodatno zagušuju operacione sale i produžavaju liste čekanja za one kojima je operacija zaista bila jedini spas.
4. Ignorisanje kvaliteta života pacijenata
Ovakvom birokratskom logikom pacijent se posmatra kao „broj slučaja“, a ne kao ljudsko biće koje trpi hronične bolove. Ljudi sa ortopedskim problemima bez adekvatne rehabilitacije godinama žive na analgeticima, što im uništava želudac i jetru, smanjuje im se pokretljivost, a često dolazi i do sekundarnih zdravstvenih problema (gojaznost, kardiovaskularni problemi zbog nekrećanja, depresija).
Zaključak:
Uslovljavanje banjskog liječenja isključivo preživljenom operacijom je sistem postavljen naglavačke. Umjesto da banja bude oružje kojim se bori protiv odlaska pod nož, ona je pretvorena u ekskluzivno pravo namijenjeno samo onima koji su već morali proći kroz najtežu fazu. To nije briga o javnom zdravlju, već birokratska ušteda na pogrešnom mjestu, koja se na kraju obije o glavu i pacijentima i državnom budžetu.