Piše: Perica Đaković
E, moj Mišure, jesi li turila papir i uzela plajvaz, pa da napokon počnemo s našim Mišom u Minhen? Ako jesi, onda da krenemo.
Dragi naš Mišo, svi te ođe često spominjemo. Rekao bih baba ponajviše, ali ni tvoja sestra Milijana ništa manje. Izvini što ti se dugo nijesam javljao, ali nijesam bio u prilici. Bio sam ti u Beogradu na neku medicinu. Evo, po povratku, riješih da ti napišem koje slovo, a Milijana jedva dočeka da uzme kartu i plajvaz.
Ne znam odakle da počnem, jer se, bogme, ođe izdešavalo dosta toga. Da smo Rusija, bilo bi mnogo, a ne ova mala Crna Gora ili, kako je danas zovu – Montenegro.
Ođe se zna ko pije, a ko plaća, ali se ne zna ko će na kraju podvući crtu. Narod sigurno niti pije niti plaća, a hoće li baš njemu ostati da na kraju sabere račun – bogme, viđećemo.
Kako dani prolaze, sve su mi jasnije one Matijine riječi kojima se opraštao od prijatelja, a našega Mitropolita Amfilohija:
„Otišao si u pravom trenutku.“
Tada sam pomislio: „Đe otišao sad kad pobijedismo, sad kad nam je najpotrebniji?“ Tako sam mislio. Danas vidim da je Matija bolje vidio. Nije uzalud Njegoš zapisao: „Ko na brdu ak’ i malo stoji, više vidi no onaj pod brdom.“
Načitan je Matija i rječit. Nije mu Milo bez razloga zabranio da dolazi u njegov Montenegro.
Tek sada vidim da bi se mitropolit grdno jedio kada bi gledao kako smo, u stvari, postali svojevrstan protektorat, đe neki Šatler, ili kako se već zove, vedri i oblači. Na njegov mig svi ustaju. Kažu – zato što svi želimo u Evropu. Baš kao što je Milo znao da svi želimo u NATO, pa nije imao potrebe da nas pita. U ime svih nas priznao je i Kosovo.
Vidiš, Mišo, neko je njemu dobro namignuo. Kao onda kada je trgovao, kako se to danas moderno kaže, u tranziciji. Da ne zborim po naški – švercovao cigarete i banane.
Tako i danas neko dobro namiguje ovima našima, koji su umislili da smo ih birali da misle svojom glavom. A oni čekaju da im neko kaže šta im je činiti, na koju će se stranu okrenuti, koga podržati, a kome uvesti vize.
Misliš li ti, Mišo, da je njima lako? Da preko noći okrenu leđa svojoj dojučerašnjoj braći? Nije. Kao što ni Milu nije bilo lako. Sjećaš li se kakav je bio? Najveći Srbin među nama. Slavio slavu u Herceg Novom, u hotelu Plaža, da se zna ko je i odakle je. Pod Cetinjem nalagao badnjake uz Sveta Grbljanina, tadašnjeg prijatelja, kojega je kasnije poslao u zatvor, pa na liječenje u Beograd.
Vrijeme, Mišo, čudo čini. Danas i ovi novi za sebe govore da su najveći Srbi, a to im potvrđuju i partijske kolege. Kunemo se u narod, vjeru i tradiciju, a čim zamiriše kakva fotelja, borba za narod malo popričeka.
Vjerovatno ih je baš u tim foteljama zatekao početak avgusta, kada komšije slave ono što nazivaju svojom najvećom pobjedom, a što je za srpski narod u Krajini jedan od najvećih pogroma u novijoj istoriji.
Ono što Paveliću, uz Hitlerovu pomoć, nije pošlo za rukom u Drugom svjetskom ratu, mnogi smatraju da je dovršeno u „Oluji“, uz tadašnju vojnu podršku Sjedinjenih Američkih Država.
Zamisli, Mišo, kako bi se danas osjećao Mitropolit Amfilohije da je doživio da iz zvanične Crne Gore niko ne ode u Mrkonjić Grad i pokloni se stradalima.
Ali su zato u Knin poslali svog zvaničnog predstavnika, da se i crnogorski barjak vije uz šahovnicu.
Možda sam ja iz nekih zaostalijih krajeva, ali sve više mislim da bi bilo poštenije da na izbore više i ne izlazimo. Da lijepo pitamo Brisel koga želi za premijera, koga za ministre, a koga za predsjednika.
Milijana mi već veli da je karta pri kraju i da moram završavati.
Ne brini, Mišo. Nastaviće tvoj tajo da ti piše, da se, kad se vrneš iz Minhena, ne vrneš neznaven i nespreman.
Kud ćemo i što ćemo? Da ti pravo kažem – nijesam ni ja više pametan. A, iskreno, nijesu ni ovi što se svakoga dana prave da jesu.
Zato se sve češće vraćam onom danu kada je Matija, opraštajući se od našeg Đeda, izgovorio riječi:
„Otišao si u pravom trenutku.“
A mi? Nama ostaje da se zapitamo jesmo li ostali u pravom vremenu.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne nisu nužno stavovi redakcije javnost.me)